Nevjerojatna životna priča: Prije 20 godina stao sam na minu, a prije nekoliko dana stajao sam na najvišem vrhu Sjeverne Amerike

ZAGREB - Prvi dan - procedura dobivanja dozvole za penjanje u Talkitni traje od 3 do 5 sati, nakon čega malim avionom letim u bazni logor (2195 m). Prijavljivanje u baznom logoru, podizanje logora. Drugi dan - dan za odmor i uvježbavanje tehnike kretanja po ledenjaku s transportnim sanjkama.

U baznom logoru zakopavam u snijeg zalihe hrane, koje su mi potrebne nakon silaska s planine, na dubinu od najmanje metar i označavam je štapovima.

Treći dan - uspon po ledenjaku do logora (2377m). Potpunog mraka u ovo doba godine gotovo da i nema. Uspon se vrši s krpljama za snijeg s rancem od 20 do 25 kg na leđima i ostatkom opreme (25 - 30 kg) koja se vuče na sanjkama, sve u cilju smanjenja opasnosti od propadanja u ledenjačke pukotine.

Ovako su izgledala prva tri dana osječkog alpinista Darija Majetića, člana PD-a Bršljan-Jankovac, na Aljasci. Bio je to početak njegova novog pothvata na koji je krenuo 21. svibnja s ciljem da se za najmanje 14, a najviše 30 dana popne na Denali - najviši vrh Sjeverne Amerike, na 6194 metra nadmorske visine.

Pola sata sreće

Uspjelo mu je to za svega deset dana, čime je osvojio četvrti od sedam najviših vrhova svih kontinenata. Do sada se popeo na Kilimandžaro, Aconcaguu i Kavkaz. No, uspon na Denali je po mnogočemu specifičan i pred penjače postavlja brojne izazove kao što su nestabilni vremenski uvjeti, iznimno niske temperature, orkanski vjetrovi, kolosalni ledenjaci, ubitačna sunčeva radijacija i nadmorska visina tik do ekstremne.

- Tamo nije lako, šest ljudi ove godine već je poginulo jer nisu došli spremni, ali moram biti iskren i reći da nije ni tako teško kao što neki pričaju. Na kraju, kada sam se popeo, bio sam pola sata sam na vrhu, dok nisu došli alpinisti iz Rumunjske i Škotske.

Sve sam nosio

Nizak tlak u polarnim područjima penjanje čini zahtjevnijim nego drugdje po svjetskim masivima! Na Denali sve morate nositi sami, nema nosača (nepalskih šerpa, pakistanskih Paštuna, peruanskih Kečua, s udomaćenim jakovima, ljamama, mulama …) odnosno planinar je ‘sam svoj jak’.

Prednost je opet što na Aljasci dan traje 24 sata pa se ne možeš izgubiti u mraku - kaže 38-godišnji Osječanin, koji se planinarenjem i alpinizmom bavi već 15-ak godina, a za aljašku avanturu intenzivno se pripremao posljednje tri godine i odlučio je s ugodnih osječkih +25 do +30 krenuti u avanturu na kojoj su ga dočekale temperature od -20 do -30 Celzijevih stupnjeva i vjetar koji je puhao brzinom od 60 do 70 km/h.

Damir svakodnevno trenira minimalno tri sata, kombinirajući vježbe izdržljivosti, trčanje, bicikliranje i penjanje na umjetnoj stijeni Gimnastičkog društva Inova Gim Osijek, gdje vodi jednu grupu, s obzirom na to da je završio i alpinističku školu u Zagrebu. U sretnom je braku, otac dviju kćeri, zaposlen u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Osijeka. Čovjek s dva fakulteta - Prometni i Visoka škola za sigurnost na radu pojačani su završenim poslijediplomskim studijem ekonomije u Osijeku.

A još 1991. godine sve je moglo biti drukčije, kada se kao 17-godišnjak dragovoljno prijavio u ZNG, unatoč protivljenju roditelja.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA