Nevjerojatna priča: Leu ni teška disleksija nije spriječila da uspije

ZAGREB - Lea Lojaničić ima 19 godina. U nekim područjima života ona je iznadprosječno inteligentna, u nekim prosječno, a u nekim ispodprosječno. Rodila se s disleksijom, neurološkim poremećajem u učenju o kojemu se ne zna dovoljno, a koji joj je dijagnosticiran u 2. razredu osnovne škole.

Zna se samo da 5-10 posto populacije ima problema s čitanjem i pisanjem, te da je riječ o poremećaju koji djeca najčešće nasljeđuju od oca. Lein tata Rajko, inače diplomirani inženjer građevine i arhitekt, pati od jednog od najtežih oblika disgrafije, odnosno ima velike poteškoće s pisanjem, a disleksija je trajno obilježila i mnoge aspekte života polubrata i nećaka Leine majke Laure.

Učila je napamet

Iako je čitati naučila tek u petom razredu osnovne škole, Lea danas studira međunarodne razvojne procese na Bečkom sveučilištu.

Imala je brojne poteškoće u učenju prirode, matematike, kemije, fizike, no danas tečno govori njemački, engleski, talijanski i slovenski, a bila je i najmlađi polaznik Montessori vrtića koji je naučio neku pjesmicu napamet. Uspjelo joj je to s nepunih 18 mjeseci.

- Ni u jednom zdravstvenom nalazu nikada nije navedeno koliko je Lein poremećaj zapravo težak. Detektirala sam da problem postoji kada je imala sedam godina. Trudnoća je bila vrlo rizična. Kad se rodila, Lea je spavala u komadu najdulje 10, 15 minuta i imala je dijagnozu neuhranjenog djeteta. S godinu dana pažnja joj je bila lošija nego što je uobičajeno za njenu dob. Ali zbunjivala me činjenica da nije imala nikakve probleme u uspostavljanju socijalnih kontakata - kaže Leina mama Laura, profesorica engleskog jezika, koja je već četiri godine u invalidskoj mirovini.

Pomoć logopeda

Naime, kada su Lei bile dvije godine, doživjele su prometnu nesreću. Lea je tada zanijemila od šoka, dobila frakturu lubanje i teški potres mozga. Njena majka je morala ići na pet operacija i više nikada nije mogla raditi puno radno vrijeme.

Kada se otkrilo da Lea pati od disleksije, obitelj gotovo ništa nije znala o tom poremećaju.

- U SUVAG-u je s njom radilo troje logopeda. Lea kao beba nije pokazivala interes za slaganje lego kockica i slagalica. Budući da je bila neuspješna, od toga je zazirala, a govorne sposobnosti i motorika bile su joj znatno iznad prosjeka i bez problema je u najranijoj dobi uspostavljala kontakte s nepoznatim ljudima. Za prvi rođendan je na dar dobila člansku iskaznicu u knjižnici. Posuđivale smo slikovnice, a kad je imala 12 mjeseci, svaki dan sam joj ih čitala nekoliko. U prvom razredu gradivo je djelomično savladala, vidjelo se da ne može. Puno smo radili kod kuće, ništa nije mogla sama. Sami smo je učili hrvatski, matematiku, prirodu i društvo.

Kad bi ostala sama uz bilježnicu, uzela bi olovku, okretala je i pogled bi odlutao u daljinu. Bavila se i sportom da se malo rastereti - priča mama Laura.

Prva trauma za Leu bilo je izbacivanje iz foklorne grupe. Voditeljica grupe rekla joj je da više ne dolazi jer nije mogla dovoljno dobro napraviti zadanu koreografiju.

Uporna i inteligentna

Čitanje je u potpunosti svladala tek u petom razredu, a bez obzira na tu poteškoću učila je i engleski i njemački jezik. Učenje oba jezika bilo je mukotrpno i odvijalo se s malim pomacima. Ovladavanje stranim jezicima i inače je najveći problem većini disleksičara.

- Lea je kao još vrlo mala pokazala inteligenciju i sposobnost oštrog zapažanja. Pokušavala je učiti napamet jer je imala dobru memoriju - kaže Leina profesorica Maja Miljković, koja joj je predavala od predškolskog uzrasta do 2. razreda osnovne škole.

Roditelji kažu da se u školi susretala s diskriminacijom, nije joj bilo nimalo lako.

- Kada je bila u petom razredu OŠ ‘Ante Kovačić’, pedagoginja je savjetovala da je ispišemo iz škole i upišemo u privatnu jer će u suprotnom imati velikih poteškoća. U 7. razredu, tijekom usmenog ispitivanja ispred ploče, profesor fizike je pred cijelim razredom izjavio da nije kriv što ‘nju Bog zajebava’. U 5. je razredu profesorica hrvatskog Leinim kolegama rekla da ima disleksiju. Jedan je brižni otac kolegice iz razreda od pedagoške službe u školi tražio uvid u njen dosje i inzistirao da njegova kći ne ide u razred s defektnom i retardiranom učenicom. Djeca su je izbjegavala. Tada smo je ispisali iz škole i prebacili u školu u Gračanima - priča mama Laura.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA