Kad prosječnom građaninu ove zemlje spomenete neki od većih srednjodalmatinskih otoka, o svakom će od njih u glavi imati stanovitu predodžbu. Na spomen Visa, Hvara ili Brača, i neupućenom će građaninu Hrvatske u glavi bljesnuti neka asocijacija, pojam ili slika: urbana veduta, hrana ili vino, turistička ili kulturno-povijesna predodžba.
Sa Šoltom nije takav slučaj. Splitu najbliži veći naseljeni otok bio je i ostao nešto poput stidljive mlađe sestrične velikih susjeda. Bez većih naselja, bez raskošne umjetničke baštine, posve ruralna, Šolta je preskočila čak i socijalističku hotelizaciju ostavši do danas pitom, dremljiv i miran težački otok. U jednom lijepom davnom eseju o Šolti pisac Pavao Pavličić je napisao da je Šolta po mnogočemu metafora Hrvatske: tako je blizu velikom centru/centrima gdje se zbiva pravi, uzbudljivi život - a opet, iz tog je "pravog" svijeta uvelike isključena, po strani, a blizu, pospana, a s pogledom na pulsirajuću vrevu. Premda Šoltu od Splita dijeli nepunih 50-ak minuta vožnje trajektom, ni golema većina Splićana nikad nije nogom kročila na otok Vesne Parun. Šoltu je i turizam dotaknuo tek uzgred. Pa ako to vrijedi za turizam općenito, vrijedi uvelike i za nautički turizam.
Posjed plemića
Za razliku od Brača ili Hvara, Šolta tijekom povijesti nije imala svoju komunu, svoju gradsku aristokraciju i urbano središte. Otok je tijekom cijele povijesti bio posjed splitskih plemića koji su poput nekih engleskih lord absenteesa eksploatirali zemlje u središnjem otočnom polju, ali rijetko (uz iznimke poput Marulića) tamo navraćali. Otok je bio zemljoradnički i usmjeren na unutrašnje polje. Do baroka su i sva naselja na otoku bila kopnena. Bila su raspoređena uz rub polja, onomastički nanizana kao Gornje, Srednje i Donje Selo (i na Šolti, kao i kod svih starih kultura, "gore" je uvijek jug). Ta temeljna "kopnenost" Šolte definira i odnos otoka prema nautici. Uzobalna mjesta Šolte nastala su u novom vijeku kao emporiji, lučke ispostave kopnenih sela. Sva su bila okrenuta obali, nanizana duž unutrašnjeg kanala u kojem puca pogled na Split. To su današnje luke sjeverne Šolte: Stomorska, Nečujam, Rogač te najzapadnija Maslinica. Stomorska je bila i ostala klasični malomišćanski porat s malo vezova koje uglavnom zauzimaju lokalci, pa za nautički turizam nije imala važnost. Rogač nautičari u principu izbjegavaju kao što - stereotipno - izbjegavaju vale u koje uplovljava trajekt i u kojima je benzinska pumpa. To je možda i pogreška: jer Rogač je lijepa, šumovita i (osim po buri) sigurna vala s nekolicinom restorana koji su okej i jednom velikom prednošću. Za samo nekoliko minuta pješačenja u srcu ste otoka, u Grohotama - najvećem, turistički najatraktivnijem i najrustikalnijem šoltanskom selu, sjedištu i davnog kneza i današnje općine. U prošlosti, uvala koja je najviše privlačila nautičare bila je i ostala Nečujam. Ta ogromna, duboka uvala s nekoliko usporednih krakova bila je još od 60-ih omiljeno izletište splitskih vlasnika brodica. Pogotovo su voljeli njezin najdublji, najpošumljeniji dio - Piškeru, u kojoj i danas postoji rimski ribnjak. Znam nautičare koji bi se ljeti u Piškeri vezali u četverovez i bez pomicanja tamo proveli i po dva mjeseca. Nečujam je, međutim, danas strašno preizgrađen. Baš ga je ružno napala prekomjerna gradnja, u vali je danas puno i gužve i buke, pa me, zapravo, godinama više ne privlači.
Filmska sudbina
Od priobalnih šoltanskih mjesta, daleko je najljepša Maslinica. Riječ je o najzapadnijem otočnom mjestu, na samoj punti, jedinom štokavskom i jedinom koje ne gleda na Split. Nastalo je oko baroknog ljetnikovca Martinis Marchi koji je sam imao sudbinu za neki film. Posljednji vlasnik bio je fašist i po zlu zapamćen u ratu. U socijalizmu je tvrdalj bio beogradsko odmaralište, a danas je ekstremno luksuzni hotel sa samo osam soba. U ironičnom obratu povijesti, u perivoju zatvorenog resorta završio je "okupiran" čak i mjesni partizanski spomenik. Taj tvrdalj Marchijevih poslužio mi je kao nadahnuće za priču o dvorcu Amerikanke u romanu "Prometejev sin". Od šezdesetih Maslinica je postala nešto poput elitne splitske vikendaške vale. Obrazovaniji i imućniji vikendaši pazili su da se misto ne devastira, pa je, u principu, još skladno. Čar mu daje arhipelag pošumljenih otočića koji zatvara uvalu. Ti otočići, pogotovo najbliža Saskinja, prekrasno su dnevno sidrište, no nisu za noćenje, a zbog zapadne orijentacije neugodni su po maeštralu. Ako želite noćiti, imate dvije opcije. Prva od njih je samo misto Maslinica, gdje je malo vezova, pod koncesijom ih ima sam hotel i drži jako skupo. Druga je opcija Šešula, srpasta uvala na jugozapadnoj strani koja je 80-ih i 90-ih bila omiljeno sidrište srednjodalmatinskih brodica. U njoj se priprema gradnja marine, tako da neće još dugo biti takva.
Sjeverna, urbanizirana obala Šolte, ukratko, nije mjesto koje bih izabrao za brodsku đitu. No, onom koji plovi, Šolta nudi i svoje drugo, manje poznato lice, lice koje može otkriti gotovo pa samo onaj koji ima brodicu. To je njezina južna obala. Nenaseljena, divlja, okrunjena zastrašujućim, nazubljenim klifovima, ta obala krije krasne uvale i sidrišta. Ona su dugo bila dobro čuvana tajna upućenijih hrvatskih nautičara. Danas više ništa ne ostaje tajna, pa ni vale južne strane Šolte. Unatoč tome, u njima je rijetko prava gužva, a ljudi koji tamo navrate dođu zato što traže tišinu i samoću.
Južna obala Šolte tijekom povijesti je bila nenaseljena, a većim je dijelom i nedostupna. Njezin znatan dio, osobito na istoku, zauzimaju visoki i prijeteći klifovi koji ne zaostaju puno za onim najslavnijim, dugootočkim: uostalom, nagrizli su ih isti vjetar i jugo, a dva u otoka i slične orijentacije. U toj nepristupačnoj obali priroda je, međutim, izdubila desetke uvala, od kojih njih nekoliko privlači one koji plove. Kako u te uvale nautičari obično dolaze iz smjera Splita, i ja ću ih opisati tako, od istoka k zapadu.
Najistočnija uvala, uz sama splitska vrata, jest Livka. Nautičari je vole zbog položaja. Kako je uz sama vrata, svima usput, idealna je za noćenje u transferu, a nautičari je često koriste za prvu ili posljednju noć nakon preuzimanja ili prije predaje broda u splitskim i kaštelanskim marinama. Uvala je duboka i na karti djeluje sigurno. Međutim, ima mana. Strane su joj niske pa u nju upuhuje vjetar, a neprekidna niska brodova u prolasku, uključujući katamarane, trajekte i megajahte, stvara stalnu maretu. K tomu, Livka je nepošumljena i bez sjene.
Nakon Livke, od istoka prema zapadu redom slijede uvale Travna, Stračinska, Senjska, Jorja, Tatinja i Poganica. Meni je najdraža Stračinska. To je vala s dva kraka, uska poput fjorda. Ima jako visoke strane, pa ni po jakom vjetru u vali nema puno kurenta. U oba kraka ima po nekoliko apartmanskih kuća koje, međutim, nisu nametljive ni napadnih dimenzija. Vala ima i komad sjajnog, sjenovitog žala. To je vala kojoj se uvijek vraćam, pa bih gotovo volio da vi koji ovo čitate pročitano odmah zaboravite, da drugi put tamo ne zateknem gužvu. Dio splitskih nautičara voli uvalu Senjska, koja je točno na sredini otoka. U njoj, međutim, nisam nikad noćio, pa ne mogu reći ništa. Zato sam više puta boravio u najvećoj i vjerojatno najpitoresknijoj uvali južne Šolte - Tatinji. Riječ je o velikoj, razuđenoj vali s tri kraka koja točno na razdjelnici krakova ima otočić. Taj je otok i pomoć u orijentaciji jer je na vrhu kamenitog škoja metalni križ. Najzapadniji i najistočniji krak imaju ponešto kuća.
Spektakularni pogled
Najspektakularniji je srednji. Taj se krak pretvara u uski kanjon koji podsjeća na tek malo manje atraktivnu verziju viške Stinive. Taj krak završava malim žalom uz zapuštenu (i, nažalost, obično smećem pretrpanu) japnenicu. Pogled s tog središnjeg žala je spektakl: kroz uzani kameniti kanjon puca vam pogled na pučinu prema Visu. Koliko god lijepa, Tatinja je, nažalost, i nautički zahtjevna. Otvorena je na zapad, ljetna popodneva s maeštralom znaju tu biti jako neugodna, a prilično je duboka i zato neugodna za sidrenje. Više mi se puta dogodilo da sam se u njoj morao presidriti čak i za perfektnog ljetnog dana. Za Tatinju vrijedi ono što vrijedi i za ostale uvale južne Šolte. Za burr su uglavnom sigurne, no na i najmanju naznaku juga bježite - jer jugo u njih valja valove sve od Korčule.
Uvale južne Šolte posebno su podesne za ljude koji, kao ja, vole spajati plovidbu i hiking. Šolta je relativno tanak otok, pa se na svakoj točki može prehodati za tri četvrt sata ili sat hoda. Vale južne Šolte u pravilu imaju i pješačke staze koje ih spajaju s najbližim selom - Gornjim Selom ili Grohotama. Te staze katkad počnu kao kozje, pretvore se u seoski put, pa u kolni makadam. Staze obično prolaze kroz beskrajne maslinike vjerojatno najmaslinarskijeg srednjodalmatinskog otoka. Kako na Šolti nema otrovnica, šetnja ni ljeti nije opasna. Ali, naravno, podrazumijeva temeljnu opremu za ljetni hiking: solidnu obuću, napunjen mobitel i puno, puno vode. Pripadam među one koji na brodsku đitu ne idu bez planinarske obuće, a to bih preporučio i vama.
Krenete li pješice od južnih vala put središtu otoka, u nekom ćete se trenutku popeti na središnju šoltansku visoravan. Može se dogoditi da će vam na nekom mjestu pući trostruki pogled. S južne strane, gledat ćete pod sobom obronke Šolte i pučinu prema Italiji. Na sjeveroistoku će vam pred očima biti masivni, betonski Split, Mosor i bosanske planine. Na čistom ćete istoku spaziti visove Brača i sela uz zapadnu obalu - Ložišća i Bobovišća. Na sredini jednog malog i nepoznatog otoka učinit će vam načas se da ste na kontrolnom tornju Jadrana.
