Skupinu od 150 kornatskih otoka, koji čine najgušći arhipelag u Sredozemlju, u medijima se često zbog njihove impresivne ljepote i činjenice da su postali omiljeno nautičko odredište predstavlja kao hrvatsku Polineziju.
- Najprije bi trebalo znati nešto o Polineziji. Možda se i tamo, unatoč ljepoti, teško živi - kaže nam Vladimir Skračić, znanstvenik, sveučilišni profesor i - što je najvažnije za ovaj tekst, a možda i generalno - Kurnatar.
- U trenutku kad su naši pređi izabrali Kornate, to sigurno nisu učinili iz ljubavi prema prirodi. To vam jamčim. Svi koji su mogli, kad su se za to stvorili uvjeti, odavde su pobjegli. I ja s njima - govori Skračić. A "pobjegao" je tako što se kao mladić nastavio obrazovati, što je u tadašnjim uvjetima bio izniman napor za skromnu težačku obitelj. Njegova je generacija bila jedna od onih prijelomnih, onih u kojima su mladi - često potaknuti svojim roditeljima - odlučili mukortpne poslove u polju, na pašnjaku i na moru zamijeniti školom. On danas na Kornatima najviše boravi ljeti. Ali je jedna od čestih zabluda, govori, da su Murterini, Betinjani i Zaglavci, vlasnici posjeda na Kornatima, otočje posjećivali samo u toplije doba godine.
Bavljenje toponimima
Kornati su bili njihov dislocirani posjed u arhipelagu i na njemu se živjelo u alternaciji s posjedom u matičnom naselju. Na Kornate se odlazilo svaki put kad su to težački poslovi zahtijevali, a to znači u svako doba godine. Skračića posjećujemo u njegovoj kući u uvali Lavsa. U vrijeme kad dolazimo, Vladimir, njegova supruga Mirjana i njihov pas Tales jedini su domicilni stanovnici uvale u tom trenutku. Inače, u Lavsi je u vrijeme "normalne" eksploatacije dobara živjelo osam obitelji. Zatim se broj obitelji povećao, a broj prisutnih na otoku značajno smanjio. Ova je uvala i otok na kojemu smo se našli uvelike definirala njegov život, ali i njegov profesionalni put.
Skračić je magistrirao i doktorirao na temama iz onomastike, znanosti o vlastitim imenima. Posebno se posvetio u okviru onomastike otočnoj toponimiji (nesonimiji).
"Otočanin sam, pa sam prirodno naginjao istraživanju otočnih tema i otočnog nazivlja iako dugo toga nisam bio svjestan. Dogodilo mi se kao onom Molièreovu junaku kad je utvrdio da je čitav život govorio francuski, a da to nije primijetio", objašnjava.
Radni vijek na terenu
Prije gotovo 20 godina utemeljio je Centar za jadranska onomastička istraživanja (danas je to Centar za jadransku onomastiku i etnolingvistiku). Dobar dio radnog vijeka proveo je na terenu, po otocima, sam i sa suradnicima. S Centrom je objavio i uredio sedam toponomastičkih monografija, a osma (otok Rab) je pred objavljivanjem. I mnogo drugih radova.
Prošle je godine objavio i knjigu "Kornati kad su bili Kurnati". Već njezin naslov ukazuje na to da knjiga govori o nekom prošlom vremenu. Ukazuje na običaje, znanja i vještine koji nestaju i ili su nestali, na promjene u Kornatima i općenito na otocima. A sve se to može sublimirati u ovom slučaju na promjenu jednoga glasa u imenu otočja.
Naknada za zasluge
- Vezan sam za Kornate od prvog dana svojega života. U knjizi pokušavam oslikati vrijeme mojega djetinjstva i načine postojanja i opstanka Kurnatara - kaže Skračić. Podnaslov je knjige "Intimni leksikon prošlosti arhipelaga". Znači, kornatski svijet kako ga danas vidim, bez nametanja bilo kakvih stavova bilo kome. Knjiga je koncipirana poput leksikona u kojem se od A do Ž, od Aba do Žut, tumače pojmovi i slike iz kurnatarskog života.
- Kornati su znanstveno, barem kad je riječ o humanističkim aspektima života, vro temeljito opisani. A kakav je bio stvarni, svakodnevni život Kurnatara, znamo samo iz priča, anegdota i iskustva starije (zadnje) generacije. Htio sam to iskustvo, te priče i anegdote zabilježiti - ističe.
Najprije nam pripovijeda kako je njegova obitelj dospjela na Lavsu.
- Mi Skračići na ovom otoku nismo autohtoni. Ovo je Juragin otok. Moj je pradjed ovamo došao za zeta, ulaštvo. Lavsa je kupljena 1864. godine u jednoj od pet ili šest kupovština kornatskih otoka. Otoci su bili najprije u vlasništvu zadarske komune koja ih davala u najam. Poslije su dodjeljeni u trajno vlasništvo zaslužnim pojedincima koji su se istakli u ratovima koje je Venecija vodila s Turcima. Bila je to svojevrsna kompenzacija za gubitke koje su pretrpjeli. A bilo je i drugačijih motiva - priča Skračić.
Tako su se oko 1640. Murterini, Betinjani i Zaglavci pojavili kao koloni, poslije zakupci, kornatskih pašnjaka. Ne i polja. U drugoj polovici XIX. stoljeća Otočje je stavljeno na dražbu. Formalni i zakoniti kupci, a nakon toga i vlasnici, bili su Murterini (najbrojniji), Betinjani i Zaglavci. Njegove je pretke dopao dio na otoku Kornatu (Lučica), a priženjenjem pradjeda dopala ih je Lavsa.
Prestižna udaja
U vrijeme dok je Skračić bio dijete, imati zemlju i stado u Kornatima značilo je voditi mukotrpan život, ali i život koji je za ondašne prilike i siromaštvo kakvo je vladalo imao i nevjerojatne prednosti. Kurnatari su za razliku od drugih imali svoje meso, svoju vunu, često ribu, svoju travu... Majke su priželjkivale da im se kćeri udaju u kurnatarske obitelji. Zašto je stanovnicima Murtera i Betine, koji su pretežito bili težaci, bilo toliko važno domoći se udaljenih kornatskih pašnjaka, za što im je preko svega još trebao i brod i vještina upravljanja njime?
- Murter je imao vrlo nepovoljan omjer između površina na otoku i broja stanovnika. Otok ima samo 18 četvornih kilometara, a mjestu Murteru pripada otprilike trećina. Jednostavno im je nedostajalo životnog prostora. Ekspanzija prema okolnim otocima Murterinima je u prošlosti jednostavno bilo pitanje opstanka - objašnjava.
Ljudi ga često pitaju živi li stalno na Kornatima.
- Nitko nikad ovdje nije živio stalno. Kornati su bili razdvojen, ali komplementaran posjed, doduše, zbog velikih pašnjačkih površina, veći od onoga u matičnom naselju. Krumpiri, kapula, mahunarke, voćke, masline sadili su se i ovdje i na Murteru. Jedina strukturna razlika između kornatskog i domicilnog posjeda bila je u tome što su se na Kornatima držale ovce. A život sa stadom diktirao je svoja pravila i svoj ritam, osobito u vrijeme mužnje. Zato su se obitelji u načelu udruživale u kuserbe sa svojim stadima kako bi se muzlo u alternaciji sa susjedom. Tako nitko nije morao boraviti na otoku bez prestanka nekoliko mjeseci - priča Skračić.
Okosnica života na ovako raštrkanom posjedu bio je brod. I to brod prilagođen težačkim i transportnim potrebama - gajeta. Tradicija drvene brodogradnje i danas je živa u Betini. Oko izgradnje broda nastajali su i drugi zanati, cijela mala industrija: jedrari, konopari i osobito kovači.
- Zbog velikog broja brodova Murter je koncem 19. stoljeća bio najveća onodobna marina na Jadranu. Svaka ulica okomita na glavnu završavala je mulom. Mul je bio terminal prekomorskoga posjeda. Svaki vlasnik morao je moći pristupiti mulu bokom radi ukrcaja i iskrcaja tereta: drva, trave, ovaca, maslina, usoljene ribe... Sve što su davali Kornati moralo je doći na murterski mul. Razumije se da je sličan mul postojao i u kornatskom portu. Na cijelome arhipelagu ne postoji nijedna konoba. Hoću reći: sve što se proizvodilo na Kornatima, bilo je namijenjeno domaćinstvu u domicilnom naselju - kaže Skračić.
- Gajeta je bila obiteljski brod i njime je upravljala obiteljska posada. Jednom je kapetan bio dječak, drugi put djed ili majka. Ovdje bih svakako želio naglasiti da su Kurnatarice ravnopravno sudjelovale u plovidbi: i na veslu i na timunu. No obično je gospodar kuće bio i kapetan. U Kornate se išlo s bocom ulja, damjanicom vina, nekoliko hljebova kruha, malo krumpira i rakije, isključivo s obiteljskim proizvodima. Kupovali su se samo šećer i sol. I tabak. Ostalo se nalazilo na licu mjesta, u vali. Bacila bi se mrižica ili pljuska za malo ribe ili lignju. Govorilo se: za otrovati kumpire. Nisu ni drugi težaci na otocima živjeli bitno bolje, no mislim da je život Kurnatara bio znatno kompleksniji i teži - kaže Skračić.
Najljepši, ali i najtegobniji dio njegova života bilo je djetinjstvo.
- Roditelji su imali jako puno posla. Kurnaski dan je uvijek bio kratak: polje - kumpiri, žito, smokve; more - plovidba, mreže, vrše; ovce - mužnja, sir, strižba... A mi, djeca, bili smo, recimo tako, druga ruka. Bilo je bezbroj poslova primjerenih djeci. Ako ih nismo napravili mi, morali su roditelji. A njihova je ruka bila potrebnija drugdje. Naravno da smo sve činili da izbjegnemo obaveze. Ali roditeljsko je oko funkcioniralo kao danas nadzorna kamera. Naš je cilj bio izaći iz njezina perimetra. I umjesto da operemo teću, ispugamo brod, očistimo ribu, donesemo vode ili drva, napojimo živo, mi bismo čekali da popusti roditeljski nadzor i da šmugnemo: na Jaz, u polje, na krune, bilo gdje... Naravno da je to imalo i svoje neugodne posljedice nakon povratka, primjerene odgojnim metodama onoga vremena. A i sve neobavljene zadatke valjalo je izvršiti... Proveo sam djetinjstvo u permanentnoj napetosti zbog neizvršenih obveza i velikog zadovoljstva što ga je pružao mali kurnaski porat.
Vrhunski prognostičari
Ako je bio iole veći vjetar, nije se moglo ploviti?
- Meteorološko vrijeme sudbonosno je utjecalo na život Kurnatara. Ako je vjetar bio žestok, jedini je izbor bio čekati. Pokušavalo se ploviti, redovito u smjeru Murtera alternativnim pravcima i po velikom vjetru ako je za to postojao valjani razlog: teška bolest ili smrt, pir, krizma ili krštenje u obitelji, poziv na sud... Zbog ovisnosti o meteorološkom vremenu, Kurnatari su bili vrhunski prognostičari. Pratile su se sve pojave u okolišu, svi vremenski indikatori - kaže.
- Visoko more u mulu uvijek je najava promjene vremena. Osluškivali su se borovi i masline. Pazilo se koje ptice pjevaju, a inače ih se ne čuje. Promatrale su se ovce na pašnjaku: ovce idu na vitar i prije nego počne. Osobito se pazilo na kretanje oblaka. U mojoj knjizi spominjem šest-sedam naziva za različite vrste oblaka, a svaki je nosio drugačiju poruku. Isto tako, pred jugo bi duhan, koža i pletenice omekšali. Sve se slagalo u prognostičku križaljku - priča.
Najveći su problem bile nepredvidljive ljetne nevere tzv. izvrate. Vladimir pamti jedno utapanje u svojem portu.
- Nije se išlo protiv Boga. Naizgled apsurdno: što je bila veća opasnost, to je rizik bio manji, jer se po olujnom vremenu jednostavno nije isplovljavalo. Posebice ne s teretom. A bez tereta se rijetko plovilo osim u malom ribolovu - govori.
Imena susjednih otoka
Kako se cijeli život bavi jezikom, pitamo ga za objašnjenje bizarnih imena kornatskih otoka, koja predvodi kultna Babina Guzica. Tragedija je da su ta imena učinila Kornate poznatijima od njihove bogate baštine. Negoduje, ali ipak objašnjava:
- Prije svega, jadranska toponimija i toponimija općenito vrvi od ovakvih imena. I ‘gorih‘. Dugo sam mislio da je Babina Guzica kreacija domišljatih kartografa, a to ne isključujem ni danas. U svakom slučaju, ime je vrlo staro. Baba je čest motiv u imenovanju, od Babine Grede i Babina Polja pa nadalje. No ono što intrigira u ovom imenu onomastičke je, imenoslovne prirode. U toponimiji su imena malih susjednih otoka obično u nekom odnosu: ako je jedan mali, drugi je veliki, ako je jedan kameni, drugi je vodeni; pa tako južni - zmorašnj, gornji - donji… Strukturno tu nema pogreške. U žutskom arhipelagu, na primjer, leže jedan do drugoga Did i Baba. No u slučaju Babine Guzice nešto fali. Susjedni otok, naime, ne zove se Didova Guzica! Za to postoji neki razlog, a koji je, ne znam - odgovara.
Priča i o Kurbi. Ona nema veze sa značenjem kurve?
- To je ime još prije pet stotina godina golicalo maštu. Očito se činilo razumljivim. Naime, jedan je učeni fratar na koncu 16. stoljeća popisivao kornatske otoke gotovo nevjerojatnom preciznošću. Međutim, kad je došao do žutske Kurbe, preimenovao ju je u Poštenicu Malu, a na mjestu kornatske upisao je Poštenica Velika. Fratar je, očito, držao u skladu sa svojim pozvanjem do moralnih načela i u određivanju vlastitih imena - smije se Skračić. Inače, ime otoka je nedvosmisleno romanskog postanja. Prema Skračićevu mišljenju, Kornati su toponomastički iznimno zanimljivi zato što je mnogo otoka u malo mora, a još više zato što nemaju jedinstveno naselje iz kojega bi išli imenodavni impulsi.
Svi prisutni u arhipelagu: ribari, pastiri, težaci; Saljani, Murterini, Prvićani, Zlarunjani, svi su imenovali za svoje potrebe. U jednom je radu utvrdio da je u Kornatima najmanje četrdeset otoka imalo dva ili više različitih imena.
- Nisam sretan što veći interes u javnosti pobuđuju Kurba i Babina Guzica nego ostale antropološke vrijednosti ahipelaga - konstatira. Još na početku našeg razgovora Skračić je rekao da prilično nerado i sa stanovitim prezirom govori o Kornatima danas, osobito za novine.
- U jednom trenutku ustanovljena je institucionalna zaštita prirode (1980.), koja nikad nije provedena, a o antropološkim aspektima zaštite da se i ne govori. Sve starije i malobrojnije stanovništvo napustilo je i polje i pašnjak. Mirta, alepski bor i stara trava danas vladaju kornatskim kopnom. Na Lavsi je, na primjer, u mojem djetinjstvu bilo nekoliko borova za hlad, a danas ih je nekoliko tisuća. A tek ‘zaštita‘ na moru i na obali! Posjećivanje, a ne čuvanje! Rasprodaja i nered, a ne zaštita! Turisti i njihove želje danas su sveta krava kojoj se svi klanjaju. Kornatski kanal često podsjeća na automobilsku pistu, a uvale na golema parkirališta. Nikad nitko, koliko mi je poznato, nije izračuno carring capacity tih uvala s brodovima bez vakuumskih tankova. U čitavom arhipelagu nema niti jednog javnog zahoda, a o odvodnji i naplavinama plastike da i ne govorim. Što se i kako štiti? Ne znam. Nijedna državna institucija prisutna sa svojim brodovima u arhipelagu (NP, policija, kapetanija) nema svoj mul za koji bi mogla privezati brod. Vezuju se samo za nelegalno sagrađene jer su oni najkvalitetniji - govori.
Prezreni starosjedioci
- U Nacinalnom parku svi se osjećaju kao kod kuće osim domaćina. Oni koji su stoljećima gradili kornatski antropološki sustav prezreni su. Štoviše, oni su i dežurni krivci za sve što je snašlo arhipelag. Nema na Kornatima ni centimetra prostora koji nije dotakla ruka kurnaskog težaka: više od tristo kilometara suhozida, sakaturi, muli, nasipi, lepari, pastirski stanovi, beskonačni iskrčeni i ograđeni maslinici...
Taj se čovjek izgubio u zaštiti. Njegovo stoljetno iskustvo, poznavanje prostora, svekolika znanja i vještine postali su beskorisni. Preuzeti brigu o svetom prostoru nacionalne baštine bez ikakve upućenosti u njegove vrijednosti zaslužuje prezir! To je učinila bivša država, a prihvatila demokratska i slobodna Hrvatska. O tome govorim i pišem već trideset i više godina i imam osjećaj da nikada nisam radio uzaludniji posao. Zato nerado prihvaćam razgovore o Kornatima - zaključuje Skračić.
