Jesu li muškarci više svjesni svojih tijela danas nego što su bili prije deset godina? Itekako. Muškarci su se u novom mileniju našli pod povećalom javnosti pa se sa svih strana više ne procjenjuju samo ženska tijela. Zavladali su novi muškarci - mršaviji, viši i vitkiji.
Davo McConville, model za Burberry, jedan je od predvodnika muškaraca koji su visoki najmanje 185 centimetara, imaju opseg prsa 88 i teže do 75 kilograma. U tu skupinu spadaju i Russell Brand, Pete Doherty, Alex Turner iz grupe Arctic Monkeys te dečki iz grupe Kings of Leon. Njihov stil kopiraju dečki i muškarci diljem svijeta pa su ulice prepune onih u uskim trapericama (broja ne većeg od 30), uskim majicama i s dugim šiškama. Čini se da je i običnim muškarcima mršavost počela značiti mnogo. Prije 20 godina, naime, deset posto ukupne svjetske populacije koja je patila od anoreksije i bulimije bili su muškarci.
Dečki bez prsa
Danas je riječ o 25 posto. Broj oboljelih žena bio je konstantan i nije tako drastično rastao. Sve je više tinejdžera nezadovoljno svojim tijelom. Plastična kirurgija koja se bavi smanjenjem muških prsa nezaustavljivo raste. U Velikoj Britaniji od prošle je godine broj takvih zahvata porastao 44 posto. Biti mršav postalo je kulturnim mainstreamom. Pokret je nastao prije deset godina, a stvorio ga je dizajner Hedi Slimane, kreativni direktor Dior Hommea. Preko noći su nestali bicepsi, tricepsi, pločice na trbuhu i jake noge. Njegove kreacije bile su namijenjene dječacima bez razvijenih prsa. Zločesti dečko iz Libertinesa, Pete Doherty, bio je njegova muza. Karl Lagerfeld bio je toliko impresioniran da je smršavio 40 kilograma.
Hunks su bolji od Slimsa
No, kulturni imperativ mršavosti, čini se, ne “pali” u teškim vremenima. Pokazalo se, naime, da ljudi tijekom recesije više vole vidjeti mišićavog muškarca jer mu više vjeruju i misle da je on taj koji se zna pobrinuti za sebe, pa vjerojatno i za ostale. Trenutačno je najuspješniji muški model na svijetu mišićavi Englez David Gandy koji, prema vlastitom priznanju, dugo nije mogao naći posao.
No, dolazak recesije sve je promijenio jer, kako tvrde modni agenti i marketinški stručnjaci, robusna fizička muška pojava tijekom nesigurnih i politički prevrtljivih vremena instinktivno više odgovara ljudima.
A što misle žene? U anketi provedenoj među novinarkama i lektoricama Jutarnjeg lista pokazano je nekoliko muškaraca iz dvije skupine. Jedna skupina bili su “Hunks”, odnosno frajeri koji imaju mišiće poput Hugha Jackmana, Clivea Owena, Geralda Butlera, Diega Furlana i Daniela Craiga, a druga “Slims”, odnosno mršavi mladići poput Russela Branda, Petea Dohertyja, Matta Smitha i Johnnyja Borrella.
Posvuda polugola tijela
Pobjedu su definitivno odnijeli “Hunks”. Čak 20 žena smatralo je da su oni mnogo privlačniji od “Slimsa”. Samo dvije djevojke glasovale su za ove druge.
Blic-anketa pokazala je tako da žene ipak žele imati muškarca koji je fizički jak.
Prema istraživanju iz 2008., prosječni Hrvat visok je 176 centimetara i težak 82 kilograma, a širina prsa mu je 102 centimetra. Nije neki ideal, ali činjenica je da žene muška tijela ne zabrinjavaju toliko koliko oni misle. Zapravo, visoko na listi ženskih prioriteta je to da su muškarci pametni, zabavni i seksi. Dobro tijelo je plus, ali nije im bitno ni ako su mršavi ili debeli.
Pa ako žene ne “briju” toliko na muška tijela, zašto su se muškarci zbog toga počeli toliko uzbuđivati? Dijelom zbog opće opsjednutosti mladošću, a dijelom stoga što se posvuda mogu vidjeti polugola muška tijela kako nešto reklamiraju. Još prije 20 godina takvo što bilo je tabu. Sada nam se iz reklama - poput one za Dolce&Gabbana Light Blue s Davidom Gandyjem - smješkaju polubogovi poput Diega Furlana, Davida Beckhama i bezimenih muškaraca koji svi prodaju nešto. Zavodnički gledaju iza stakala sunčanih naočala, tuširaju se u homoerotičnim pozama, nude sebe kako bi reklamirali proizvod i diktiraju način na koji doživljavamo muška tijela i lica. Pod pritiskom su kao i žene da budu lijepi, zategnuti, mirisni i poželjni ili - nisu dobri.
Fizički izgled po kojemu nas procjenjuju sa svih strana ne definira nas kao osobe, ali potrošačko društvo ne može se zaustaviti u prodavanju stvari koje zapravo nisu bitne. Ili možda jesu?