TEŠKA ODLUKA

MAJKA KOJA JE ODUSTALA OD SVOG DJETETA 'Uvijek sam mislila da ću se boriti za njega pod svaku cijenu. A onda sam doznala strašnu dijagnozu...'

Gynecologist using ultrasound on pregnant woman.
 Foto: iStock/Getty

Prisiljena da bira između rađanja djeteta s teškim deformitetom, koje vjerojatno ne bi poživjelo, i abortusa, Joy Freeman odlučila se za ovo potonje. Razgovarala je s ljudima koji su bili u sličnoj situaciji i otkrila da se s tim problemom muškarci i žene različito nose. Svoju je ispovijest napisala za Guardian .

'Kad dobijete dijagnozu da je vaše nerođeno dijete teško deformirano, to vas odvede u čudan paralelni svemir u kojem su svi drugi nekako bezdušno sretni.

Vi ste i dalje vrlo očito trudni i ljudi vam čestitaju, no vi živite u nekakvoj otrovnoj smjesi znanja i izbora.

Našem je djetetu na rutinskom pregledu negdje na polovici trudnoće dijagnosticirano stanje poznato kao spina bifida (rascjep kralježnice). Prognoza nije bila dobra: odmah po rođenju - teška operacija, dijete vjerojatno neće moći hodati niti govoriti. Šanse da uopće preživi su bile vrlo male. Moj partner i ja trebali smo odlučiti hoćemo li odgajati dijete s teškim invaliditetom ili ćemo ići na abortus.

Mislim da bi žena trebala imati zadnju riječ kad se radi o njezinom tijelu i stvaranju - ili ne stvaranju – novog života, ali nikad nisam mislila da bih sama mogla otići na abortus. Kako sam već dva puta prije bila trudna (od čega je jedna trudnoća rezultirala spontanim pobačajem, a druga zdravim djetetom), uvijek sam mislila da bih se u ovakvoj situaciji borila za svoje dijete pod svaku cijenu.

No, nisam se borila. Odlučili smo se na kasni abortus i, nakon što sam uzela tabletu da ubijem dijete, rodila sam u pokrajnjoj prostoriji jedne velike londonske bolnice odakle sam mogla čuti plač zdrave novorođenčadi. Vizija malog bijelog lijesa koji odlazi na kremiranje progoni me u snovima, kao i riječi: Učinila sam to!

Jedna stvar koja mi je pomogla da prođem kroz moralna preispitivanja je ta što je moj partner – otac mojega sina, ljubav mojega života – bio siguran da je pobačaj ispravna stvar: za nas kao par, za dijete, za našeg sina. Stavio je moje dvojbe u pravi kontekst, podržao me i uvjerio da smo i dalje isti ljudi bez obzira na to što smo učinili.

Kad smo prvi puta dobili dijagnozu, mogla sam osjetiti bebu u meni i osjećala sam se kao podli izdajnik na svaki njezin pokret koji je signalizirao da tu ima života. U svojoj glavi taj sam život već prekinula danima prije zahvata. Bila sam u potpunom neredu.

Moj partner je bez imalo dvojbe vjerovao da kroz abortus to dijete neće patiti, da će se vratiti Bogu ili kugli energije iz koje smo došli u ovaj život ili u što god vjerujete i da neće biti žaljenja za tim djetetom, niti osjećaja gubitka svih nada i snova koje smo gajili za to dijete. On je osjećao da je to nekakvo duhovno recikliranje i da će taj netko tko je to dijete trebalo postati, ionako jednom doći u nekom drugom obliku.

Oformila sam nekakvu neobičnu grupu potpore s ostalim ženama koje sam susrela i koje su prošle kroz slično iskustvo. I njihovi su partneri bili sto posto sigurni da je pobačaj prava stvar i nisu imali moralnih dvojbi koje smo mi dijelile među sobom.

Počela sam ispitivati partnere tih žena o njihovom iskustvu. Njihovi su odgovori bili nevjerojatno slični onome što je moj muž govorio, no njihovi razlozi su se razlikovali. Svi su osjećali da je abortus za očeve manji moralni problem i bili su spremni objasniti mi zašto.

Mark (40), izgubio je prvo dijete nakon dijagnoze ventrikulomegalije, stanja u kojem su strukture ispunjene tekućinom prevelike. 'Često vas pitaju žalite li zbog svoje odluke, no to je za sve nas bilo najbolje. Za moju ženu, za dijete koje smo izgubili i za našu buduću djecu.'

Jay (33), izgubio je dijete zbog Edwardovog sindroma i osjeća grižnju savjesti zbog svoje uvjerenosti da je ispravno postupio. 'Za moju suprugu je bilo drugačije jer se ona počela osjećati jako povezanom s tim djetetom. Imala je nade i snove za njega, no meni se to nije činilo realno. Ja sam siguran da smo ga zapravo spasili od patnje. Možda se varam, ali držim se toga.'

Harrison (35), kaže da on i njegova žena nisu mogli znati kako bi utjecalo na njihov život da je njihova kći, koja nije imala ni želuca ni bubrega i čiji se mozak nije razvio, ipak preživjela. 'Mogla je umrijeti odmah po rođenju ili ubrzo nakon toga i drago mi je da moja supruga nije morala prolaziti kroz cijelu trudnoću i porođaj pa da se na kraju to dogodi. Na prvi pogled bila bi savršena, no život je težak i kad ti tijelo normalno funkcionira. A kakav bi život ona imala? Kakav bismo život imali mi?'

Leon (42), i njegova supruga čekaju pregled koji se obavlja u 18. tjednu kako bi doznali razmjere kromosomske abnormalnosti svojeg djeteta. 'Ovo je grozno, grozno vrijeme. Kao da smo u čistilištu. Ali dogovorili smo se da ćemo kad dobijemo nalaze, dobrobit naše kćeri staviti na prvo mjesto. Moja sestra je imala Downov sindrom i moja je cijela obitelj bila potresena kad je umrla, a život moje majke se zbog brige za nju promijenio do neprepoznatljivosti.'

Jane Fisher, ravnateljica zaklade Antenatal Results and Choices (Prenatalni rezultati i odabiri; nevjerojatno korisna organizacija za roditelje u ovakvoj situaciji) provela je 14 godina razgovarajući s tisućama roditelja.

'Muškarci često obrazlažu odluku kao nešto što se njima čini posve jasnim', upozorava Fisher. 'Ali emocionalna strana cijele priče jako je značajna. Oni dosta toga zakopaju duboko u sebi jer žele biti oslonac svojoj partnerici. Osjećaju da moraju potisnuti svoje potrebe i osjećaje jer njihova partnerica prolazi kroz tjelesni aspekt svega.'

Zabrinutost da muškarci skrivaju svoje osjećaje kako bi podržali svoje partnerice najbolje je izrazio Mark koji je rekao kako zapravo nije mislio da on ima pravo glasa u toj odluci. 'Uvijek me je vodila supruga. Jer to je njezino tijelo, na kraju krajeva.'

Opasno je zato reći da očevima ideja abortusa lakše pada nego majkama, no istina je da oni na to gledaju s malo većim odmakom i pragmatičniji su u pogledu svih okolnosti. Rekla sam svojem partneru da bih se, da smo nastavili trudnoću i da je dijete na kraju umrlo, potpuno raspala. On mi je rekao bismo uvijek radije trebali izabrati bol koja nam je dostupna sada, nego da čekamo da nam se dogodi kasnije.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 13:57