Iako se bliži osmom desetljeću, maestro Nikša Bareza nevjerojatno je vitalan. Dirigent koji je nastupao na svim meridijanima i pozornicama svijeta, dugogodišnji šef Simfonijskog orkestra HRT-a i trenutačni ravnatelj Opere u zagrebačkom HNK, erudit, zaljubljenik u glazbenu preciznost i puni zvuk i danas svaku partituru secira filozofijom i širokim poznavanjem umjetnosti.
O njemu s poštovanjem piše Paolo Isotta, urednik kulture i kritičar u talijanskom dnevniku Corriere della Sera, među brojnim nagradama prije sedam godina dobio je i Porin za životno djelo, da bi mu ubrzo nakon toga Ministarstvo znanosti u Beču dodijelilo titulu Magister artis.
Nikša Bareza rodio se 1936. u Splitu; nakon talijanske osnovne škole upisao je Klasičnu gimnaziju i srednju muzičku školu, klavir.
“Split je pedesetih bio mali grad, imao je svoj mentalitet, bilo je to vrijeme kad jedva da je tko imao radio. Ljudi su živjeli za dvije stvari, kazalište i Hajduk. Išlo se na predstave i utakmice, koji put u kino, ali puno više u kazalište i na Stari plac, navijati za Hajduka. Još smo znali prošetati Rivom, malo prema Mejama i Bačvicama, i to je to, s malim stvarima bili smo zadovoljni. Onaj tko je ljeti mogao do Brača bio je sretan, a izlet na Hvar bio je nešto posebno”, priča mi dok sjedimo u njegovu uredu u HNK.
Muzikalna obitelj
Muzikalnost je, ima biti, došla s majčine strane. Kao dječak odlazio je kod none u Omiš, svi u obitelji pjevali su u crkvenom zboru, jedna je teta vodila zbor i svirala orgulje, a druga je nakon rata pjevala u splitskoj Operi. Imala je velike uloge, tako da je mladi Bareza visio na probama i predstavama. Splitsko kazalište nudilo je, kaže, ogroman repertoar stranih opera i drama, a on je imao pretplatu.
“U gimnaziji su nam otvorili literaturu čitavog svijeta. Bila je to stara, predratna generacija odličnih profesora iz Graza, Praga, Beča. Upoznali su nas sa svim književnostima, Francuske, Italije, Austrije, Njemačke, Amerike, Rusije i ostalim slavenskim književnostima. Neki od njih bili su zaljubljenici u operu i na sat bi nam donijeli operno djelo na gramofonskoj ploči od 75 okretaja, svaka strana trajala je 10 minuta. Učili smo latinski i grčki, grčke klasike čitali smo na grčkom. Stoga ne čudi da je splitska gimnazija dala ugledne liječnike, arhitekte, inženjere, umjetnike i intelektualce poput nedavnog preminulog Petra Selema ili pjesnika Tonča Petrasova Marovića čiju poeziju i drame sam volio.”
Iako je učio klavir, po jednoj je stvari bio fenomen - doma ga nisu imali. Prije Drugoga svjetskog rata, doduše, majčina obitelj u Omišu bila je dobrostojeća, imali su kuće, vrijednu imovinu, među ostalim i klavir, no sve je stradalo u ratu. Tako je počeo svirati klavir bez klavira, s ironijom će maestro. Vježbao je gdje je stigao, u Muzičkoj, potom kod profesorice Šibenik koja bi mu, kad je ljeti odlazila iz grada, dala ključ svog stana da ondje vježba. Znala se smilovati i susjeda iz kuće Štambuk u kojoj su stanovali, pa bi mu i ona ustupila klavir za vježbanje.
“Doma smo imali neki mali radio na kojem sam lovio talijanske postaje s koncertima. Što sam čuo, odmah bi zapisao, nisam imao kajdanku, nego bi na komad papira pisao note. Kad danas gledam gradivo u gimnaziji, sati vježbanja u Muzičkoj, bio je to strašan napor, ali ja ga tada nisam osjećao.”
Akademiju u Zagrebu upisao je 1954., primili su ga na Odjel za folklor i pedagogiju, s dozvolom da može pohađati satove na Odjelu za kompoziciju i dirigiranje. Razliku je položio na drugoj godini.
Sachsova uloga
“Volio sam klavir, čak mislim da mi je dobro išao. Međutim, još kao gimnazijalac uvijek sam iz klavirskih kompozicija čuo cijeli orkestar, veći opseg boja”, tumači maestro.
Kao student, u zagrebačkom HNK dobio je angažman korepetitora.
“Dobro je bilo to što sam došao u ruke dirigenta Milana Sachsa koji je bio odličan ravnatelj Opere i što sam mogao nešto zaraditi. A teško je bilo zato što sam imao puno posla na Akademiji, pa još i HNK. Tamo sam, kao korepetitor, studirao uloge s pjevačima, svirao klavir u orkestru, dirigirao scensku glazbu ili zbor koji su se nalazili iza scene. To je bila stravična avantura, nije lako jer se moraš uskladiti s glavnim orkestrom i maestrom kojeg ne vidiš, moraš dirigirati brže jer zvuk iza scene dolazi kasnije. Očajno stresno, maestri su znali biti bijesni kad bi stvari pošle krivo”, prisjeća se Bareza.
Strauss o glazbi
Zagreb je, kaže, imao odličnu, vjernu publiku, a to se zadržalo i danas. “Tijekom studija bili su redovi za kazališnu kartu. Televizija je bila tek u povojima i ljudi su izlazili u kazališta. Operne predstave bile su kvalitetne. Ono što je dirigirao Sachs bilo je apsolutno prvorazredno! Taj princip koji mi je usadio, princip morala, odgovornosti prema kompoziciji, kompozitoru, ansamblu i publici, to me kasnije koštalo desetljeća i desetljeća rada. Ući u taj svijet, razumjeti skladatelja do krajnjih granica, to ne ide iz prve. Veliki skladatelj Richard Strauss rekao je da čovjek tek sa 70 godina može dokučiti o čemu se radi u glazbi. Već dulje vrijeme, međutim, ide se prema površnosti, i to me iritira. Brzina, instant produkcija, pomanjkanje znatiželje i spoznaje što čovjeku fali, sve to mi smeta. Sve manje je proba, a sve više vremena provodi se u avionu”, iznosi maestro.
Dirigentom se, kaže, postaje s godinama rada, skupljanjem prakse i intenzivnim studijem partitura u najširem smislu te riječi.
“Dirigirao sam po cijelom svijetu, poznam sve mentalitete, ali, s vremenom sve je postalo industrija. Nije dobro da mladi dirigenti najviše vremena provode u avionu, jureći iz jedne operne kuće u drugu. A gdje je mir?! Studiranje partiture? Koliko to onda sve ima smisla? S druge strane, nije zgodno ako odbijete poziv, izbrišu vas. Imate velike operne kuće s odličnim ansamblima, no gostujući dirigent i solisti pjevači koji su stigli sa svih strana svijeta nemaju vremena uskladiti se. U tom slučaju, unatoč slavnom imenu kuće, nema kohezije pjevačkog i instrumentalnog dijela na sceni. Imao sam ozbiljnih problema s takvim načinom rada”, ne skriva Bareza.
Njegova međunarodna karijera počela je ubrzo nakon završetka Akademije. Početkom 70-ih u Zagreb je, naime, stigao ugledni njemački menadžer Schulz koji je putovao po svijetu tražeći potpuno nepoznate opere. Pogledao je “Eru s onoga svijeta” i svima govorio da je upoznao vrlo talentiranog, neetabliranog dirigenta.
“Organizirao mi je tri nastupa u Njemačkoj, na jednom od nastupa u Wiesbadenu čuo me intendant iz Züricha dr. Helmut Drese i pozvao da postanem dirigent njihove Opere. Prihvatio sam. U Zürichu je tada počela revolucija čitanja barokne glazbe i ja sam bio na samom izvoru. Postojala je, naime, tradicija da se Mozart izvodi krhko i prpošno i onda je austrijski dirigent Nikolaus Harnoncourt počeo sumnjati u to. Krenuo je u borbu za novi zvuk. Ispostavilo se da Mozart nije tako prpošan,već da je jedan od najvećih dramatičara u povijesti umjetnosti uopće. Imao sam sreće da sam tome osobno svjedočio!”
20 godina u Grazu
U Zürichu je ostao četiri godine, kad je Opera išla u obnovu, otišao je u Graz u kojem je ostao 20 godina, cijelo vrijeme gostujući po svjetskim opernim i koncertnim kućama: u New Yorku, Mexico Cityju, Santiagu de Chileu, svim europskim metropolama… Živio je svuda po svijetu, uz dva austrijska desetljeća, pet godina bio je u Nizozemskoj, dvije godine u Rusiji, u Italiji je dirigirao od Torina, preko Milana i Trsta, do Palerma, u Francuskoj, na Tajvanu… Nakon Graza, Bareza je otišao živjeti u njemački Chemnitz, potom u Berlin (još uvijek ima berlinsku adresu u osobnoj karti).
“Čitav život proveo sam po hotelima, ponekad bih znao unajmiti apartman”, kratko komentira.
Ne samo da je izučavao životni kredo kompozitora, nego je Carla Orffa, autora popularne scenske kantate “Carmina Burana”, na poziv, osobno posjetio u njegovu domu u Bavarskoj i proveo s njime tjedan dana kako bi studirao njegov stil.
“Kad se postavlja neko djelo, onda dirigenti uzmu CD na kojem je već to netko radio i tuđu izvedbu poslušaju kao informaciju. Dugo mi je trebalo da se toga oslobodim, tu slobodu donesu godine studioznog rada. Dirigent mora poznavati razvoj umjetničkih stilova kroz povijest, treba razumjeti odnose, okolinu i filozofiju tog vremena. Naš je zadatak oživjeti zapisane note. Dirigent mora ući u bitak kompozitora, svaka nota njegova je priča, treba uzeti u obzir sve ono što je kompozitora okruživalo: epohu, mentalitet, likovnu umjetnost, književnost i filozofiju. I na koncu, dirigent mora osjetiti nadahnuće. To su sati rada na partituri, mučite se kako izvući neke linije. San svakog mladog dirigenta je ‘naći’ se s Richardom Wagnerom. Wagner je toliko velik, da kad se nađete s njim, razumijete zašto čovjek kao čovjek postoji. To je nešto izvan svega. Dogode se trenuci u kojima osjetite kao da vam netko drugi vodi ruku. Ako postoji Duh Sveti, onda je on u glazbi, onda su to ti trenuci nadahnuća”, tumači maestro.
Međutim, uslijed pomanjkanja vremena ne nađu se uvijek dirigent, redatelj i izvođači, i tada izostaje jedinstvo na sceni. To ga je ubijalo.
“Bilo je velikih kriza, toliko da sam mislio odustati”, otkriva.
Obitelj i putovanja
Osim jezika glazbe, maestro Bareza govori šest stranih jezika: njemački, talijanski, francuski, španjolski, engleski i ruski jezik. Publici diljem svijeta nesebično je davao umjetnost.
“Ljudi uglavnom žive u surovom okruženju i umjetnost je dužna dati im plemenitu poruku. Publiku treba odgojiti, približiti joj djelo, i to je proces. Teatar ne smije biti dosadan, što nikako ne znači da mora biti površan.”
Svih tih godina privatni život nije bilo jednostavno organizirati. Supruga Dubravka i dvoje djece, sin Nikša i kći Darija, pratili su ga, međutim djeci nije bilo jednostavno mijenjati škole i jezike.
“Napatili su se, morao sam u jednom trenutku stati. I zato sam ostao 20 godina u Austriji, s time da sam u tom razdoblju gostovao svuda po svijetu. To je žrvanj, nastojao sam sve uskladiti”, kaže maestro.
Sin je danas liječnik u Austriji, za dušu svira klavir i bavi se jazzom, kći je violinistica, živi u Švicarskoj.
Ponosan je na dva unuka, Dimitrija i Niccolu, koji su također muzikalni. “Cijeli život djeca su me gledala kako radim u ubojitom ritmu, kako studiram partiture”, kratko kaže.
Nema predaje
Nakon povratka u Hrvatsku, devedesetih, maestro Bareza postao je šef Simfonijskog orkestra HRT-a i na toj poziciji ostao je 19 godina, a sada je ravnatelj Opere u zagrebačkom HNK, s mandatom od četiri godine.
“Ne mogu se povući, iskusni dirigent dužan je prenijeti svoja znanja, osjećam da je moja misija ljudima ostaviti neke zakonitosti i principe”, kaže i najavljuje četiri operne premijere u HNK: Verdijeve, “Sicilijanske večernje”, Mozartov “Figarov pir”, Puccinijevu “Manon Lescaut”, Brechtovu “Operu za tri groša”, a Handelovu “Agrippinu” rade u produkciji s Muzičkom akademijom.
Cijeli svoj život nije, naglašava maestro, gradio karijeru. “Mogao sam imati deset automobila, kuće..., ali ja imam nešto puno važnije.”
“A to je?”
“A to je da znam o čemu se radi u glazbi”, nasmijao se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....