KAKO JE I KOLIKO EPIDEMIJA PROMIJENILA STAVOVE LJUDI 'Mislim da je svijet malo usporio, što je definitivno dobro'

Konačno sam se naspavala”.

“Lijepo je vidjeti zvijezde nad Zagrebom”.

“Ljudi su zastali na trenutak, nadam se da će ubuduće svi više cijeniti neke stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo”, riječi su trećeg sugovornika s drugog kraja Hrvatske. Sve to: odlazak na kavu, piće s prijateljima, vikend izvan grada.

Prvi udar korone donio je prekid socijalnih kontakata i izolaciju, i s tim povezani porast anksioznosti i osjećaja socijalne izolacije. Kako mjere popuštaju, smanjuje se socijalni udar i pojačava financijski. Ako baš niste izgubili posao, ako niste majka male djece ili mlađih školaraca, velika je šansa da ste koronu dočekali kao dugoočekivani predah, opustili se i odmorili, otkrili novu bliskost u obitelji.

”Nisam znala da mama i ja imamo toliko zajedničkih interesa”, iznenađena je mlađa žena.

”Koronu smo doživjeli kao kolektivni smiraj”, kaže jedan od sugovornika jedinstvenog istraživanja agencije IPSOS sa 115 sugovornika iz svih dijelova Hrvatske.

A sad nam slijedi okrutna borba za opstanak.

”Plaća mi je znatno smanjena, posla u firmi je sve manje. Neizvjesno je koliko će dugo firma izdržati i što vlasnik želi s nama napraviti. Tražim posao drugdje, ali u javni sektor se ne može jer je zabrana zapošljavanja, a druge privatne firme ne zapošljavaju jer su isto u strahu od jeseni, pa i zime. Eto, stisnuli smo se doma, smanjili potrošnju maksimalno moguće i aktivno tražim još neki izvor prihoda. Srećom, kao obitelj, držimo se skupa i ne dopuštamo da nas kriza iznutra uzdrma”, naveo je jedan od sudionika Ipsos Communityja, kvalitativnog istraživanja koje je agencija Ipsos u obliku moderiranog on-line foruma provela od 4. svibnja do 27. svibnja. Prikupili su mišljenja građana iz čitave Hrvatske: sudjelovalo je 115 osoba od 18 do 65 godina iz 20 gradova, iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Pule, Zadra, Varaždina, Slavonskog Broda, Bjelovara, Gospića, Siska i Karlovca. I oni iz seoskih naselja iz svih regija.

Dobro smo se izvukli iz epidemije, ili bar njenog prvog vala, ali pesimizam prevladava. Svaki drugi Ipsosov sugovornik boji se gubitka posla ili drastičnog rezanja plaće. Izgubljeni su honorarni poslovi, koji su mnogima bili važan izvor prihoda, a nekima i jedini.

”Živjet ćemo u lošijem i siromašnijem društvu”.

“I prije je bilo teško naći posao, a sad će biti još teže”.

“Društvo je siromašno jer je puno ljudi već izgubilo posao, bit će teško vratiti se u normalan život”.

Optimizam nije nestao

Ipak, velika većina ih vjeruje da će se život vratiti u normalu do kraja godine.

Strah i nesigurnost dominantni su osjećaji iz prve faze izolacije, plus pesimistični pogled na ekonomsku budućnost: građani širom Hrvatske očekuju nezaposlenost i povećanje društvenih nejednakosti.

No uz negativnu stranu pandemije postoji i ona pozitivna. Ima i onih koji su uštedili novac dok smo bili prisiljeni većinu vremena provoditi doma, do otopljavanja epidemioloških mjera u svibnju. Možda paradoksalno, ali dobitnici korone su svi oni koji nisu izgubili posao, kojima plaća nije smanjena, a u izolaciji su manje trošili, objašnjava Ivan Burić, sociolog s Fakulteta hrvatskih studija. “Financijski nisam nikad bolje stajao, jer nikud nisam išao, i nisam imao gdje potrošiti osim na najnužnije”, kaže jedan.

Cilj Ipsos Community projekta bio je prikupiti i opisati iskustva građana o svakodnevnom životu tijekom Covid-19 pandemije, objašnjavaju sociolozi Ivan Burić s Fakulteta hrvatskih studija i Lana Penezić iz Ipsosa, jedne od najstarijih i najugledniji agencija za ispitivanje javnog mnijenja kod nas. Ovo nije bilo klasično anketiranje s odgovorima iz kojih možemo izvlačiti postotke i izvoditi zaključke na čitavu populaciju. Sudionici istraživanja su tijekom tri tjedna online raspravljali o svakodnevnim iskustvima života u izolaciji. Svjedočili su o svom ponašanju, razmišljanjima, emocijama, odnosima s bližnjim, obiteljskom životu, pretrpljenim gubicima, ali i o očekivanjima i životnim planovima za budućnost. Iskazi i priče sudionika istraživanja, kaže Burić, trenutno čine najbogatiji izvor svjedočanstava o tome kako su se građani Republike Hrvatske nosili s pandemijom koronavirusa kao i o mogućim posljedicama koje će ona ostaviti na njihove živote.

Gledajući odgovore u cjelini, bez obzira na pretrpljene ili očekivane gubitke, optimizma nije u potpunosti nestalo. (”Mislim da je svijet malo usporio što je definitivno dobro, ne bi bilo loše da nastavi malo usporenim tempom dalje, s manjom količinom stresa”). Strah i neizvjesnost koju je izazvala pandemija donijeli su nam i nove kvalitete, novu bliskost i solidarnost, novi oblik individualnosti unutar novog zajedništva, tumači Ivan Burić. Dnevna rutina mnogima se okrenula naglavce, a to ne znači samo to da smo radili od kuće. ”Više vremena za kućne poslove i pomoć supruzi, uglavnom potpisao bih takav način rada do penzije”, jedan je odgovor.

No s tim je uglavnom gotovo. U srijedu 27. svibnja održan je još jedan krug Ipsos Communityja, ovoga puta s pitanjima o novom normalnom.

”Mislim da se stvari vraćaju u neku normalu. Polako popušta onaj strah i primjećuje se daleko veća živost po gradu. Ljudi se ponovno sve više druže, obitelji koje su bile razdvojene zbog mjera se ponovno viđaju”.

No daleko od toga da se sve vratilo na staro.

”Zaista, nastupila su neka druga pravila, ljudi su oprezniji i još uvijek u grču”.

Polako se vraćamo starim navikama.

”Definitivno sam se malo opustila, što se primjećuje i na okolici. U nedjelju sam prvi put bila na kavi u centru grada, što je bilo i divno i jako neobično. Pogotovo što je to bio i prvi posjet centru nakon potresa u ožujku. Sve manje ljudi nose maske, ali je još uvijek prisutna distanca što je super. Lipa navika što je na obiteljskoj razini ostala su videopozivi, drukčiji je osjećaj kad se i vidite i čujete”.

Uoči popuštanja mjera, skoro svaki drugi sudionik istraživanja rekao je da prvo želi posjetiti prijatelje i rodbinu, svaki četvrti želi u drugi kraj Hrvatske gdje mu žive roditelji, samo 10 posto njih reklo je da želi natrag na posao. Mnogima se rad od kuće svidio.

”Nije mi dodijao posao od kuće, no draži su mi sastanci uživo i tada puno kraće traju, stoga mislim da je to jedna od mana rada od kuće”.

“Radila sam od kuće i to mi je bilo malo kaotično jer sam svima bila na raspolaganju od 00 do 24. Pod svima mislim klijentima, kolegama i ukućanima. Bilo je stresno i naporno dok se količina posla nije smanjila, Postupno sam se navikavala, te zatvorila neke predmete pa sam se mogla opustiti i više vremena posvetiti kući i ukućanima, ali bilo je jako teško i s vremenom sam bila manje produktivna jer me količina stresa dosta iscrpila”.

Mnogi su radili puno više nego prije. Korona nam je donijela novi oblik burnt outa, izgaranja na poslu. Stari je bio posljedica vanjskog pritiska poslodavaca i menadžera radi dizanja produktivnosti. Novi je posljedica unutrašnjeg impulsa: ja sam ta koja trebam pokazati da sam bitna, da me trebate, objašnjava Lana Penezić. To je egzistencijalna reakcija, moram dati više od sebe, moram pronaći više posla kako bih preživio, tumači Burić. “To je unutarnji drive, osjećam veću slobodu i veću odgovornost za ono što iniciram”, kaže Lana Penezić.

Brodolomci na golom otoku

U koroni su građani radikalno promijenili ponašanje, pogotovo potrošačko: rjeđe su išli u trgovine, više planirali, slagali jelovnike danima unaprijed. Ta im je struktura dala na neki način stabilnost i sigurnost, primjećuje Lana Penezić. Osjetilo se olakšanje: ne treba ti hrpa toga što bi inače kupio i gomilao. No pitanje je što će od toga ostati, upozorava Burić: ti su stavovi posljedica toga što su ljudi mjesec dana bili poput brodolomaca na golom otoku. Raspolažeš s oskudnim resursima i mijenjaš svoje ponašanje. Ali kad se vratiš na obalu, pitanje je što će se dogoditi s tvojim financijskim i potrošačkim navikama.

Na početku epidemije građani su vrlo brzo reagirali i prilagodili svoje ponašanje. Naši ljudi imaju iskustvo da život nije zezancija, da možeš vrlo brzo ostati bez svega, objašnjava Burić zašto je Hrvatska, ali i kompletni istok Europe, reagirao bolje na epidemiju. Zapad nema to iskustvo. “To je i teza bugarskog politologa Ivana Krasteva koji je napisao nedavno knjigu ‘Što nakon Europe?’. Njegova je teza da su ljudi na istoku Europe svjesniji mogućnosti propadanja društva, jer su imali iskustva sa sustavom koji se urušio. A mi uz to imamo iskustvo egzistencijalne ugroze, rata, možda smo malo više senzibiliziraniji za upute koje dolaze od nadležnih institucijama u kriznim vremenima”, tumači Burić.

Korona je potakla i velike nade. Djelovalo je kao da kriza ima potencijal prijelomne nove točke, gdje ćemo kao civilizacija reflektirati vlastitu budućnosti i pokušati uspostaviti nove odnose s ljudima i prirodom. Burić smatra da je to bilo u velikoj mjeri posljedica toga što su ljudi odjednom imali vremena za refleksiju. Optimističan pogled, da bismo mogli promijeniti svijet nabolje, potiče i od toga što smo ponovno doživjeli prisutnost drugih ljudi.

Korona je ojačala obiteljske veze. “Fizička prisutnost je ojačala emotivnu solidarnosti, a s druge strane i funkcionalnu solidarnost. Više smo počeli međusobno dijeliti.”

Paralelno s jačanjem solidarnosti i kolektivizma istraživači su zabilježili porast individualizma: odjednom smo svi dobili više vremena za sebe. Za čitanje, pečenje kruha, ili za promjenu pločica u kupaonici, došlo je do prave eksplozije kreativnosti.

Mnogi su rekli, ova kriza mi je omogućila da poradim na svojim životnim prioritetima. I da shvatim važnost individualne slobode. Kriza je razbistrila ono što je važno. Ali što će nam od toga ostati? Velika očekivanja rađaju velika razočaranja:

”Ono što me najviše boli je činjenica da ljudi poslije ovoga nisu generalno postali bolji nego naprotiv”.