Ja sam Marko. Imam 29 godina i nogometni sam menadžer u virtualnom svijetu

ZAGREB - Marko je sjedio pogrbljen u fotelji pred svojim računalom. Noć je već bila progutala grad. Kazaljke na satu pokazivale su da je jedan iza ponoći. Svi su već spavali, a on je u tišini, zadovoljno i bez grižnje savjesti, upalio notebook. Lice mu je obasjala bijelo-plavkasta svjetlost monitora, a osmijeh se široko protegnuo usnama. Oči su mu se zacaklile od sreće. Noć je mlada, njegova avantura mogla je početi…

Marko nije izmišljen lik. On je stvarna osoba, ali s lažnim imenom. Lažnim, jer ne želi javno priznati da je ovisan o videoigrama. Teško to priznaje i samom sebi. Kao i svaki ovisnik, uostalom.

Marko ima 29 godina, živi s djevojkom u unajmljenom stanu u jednom novozagrebačkom naselju i po zanimanju je nogometni menadžer. Virtualni.

Njegova strast za videoigricama, posebice za Football Managerom, u jednom se trenutku pretvorila u tešku opsesiju; zanemario je društveni život, hranio se nezdravo, spavao samo nekoliko sati dnevno i izbjegavao sve obveze u stvarnom svijetu kako bi što više mogao provoditi vrijeme u virtualnom. Tu je našao utočište pred izazovima i problemima stvarnog života.

- Prvi put sam se počeo igrati sa 15 godina. Isprva umjereno, ali sa 20 sam igrao po 20 sati na dan. U kratkim pauzama nisam više mogao razmišljati ni o čemu drugom.

Dok sam jeo, tuširao se ili razgovarao s nekim, razmišljao sam samo o kupnji igrača i svom klubu. Nisam mogao ni spavati, mozak mi je totalno otupio i najbolje što sam mogao bilo je nastaviti igrati. Nije me bilo briga za druge, nisam mogao komunicirati s ljudima, izbjegavao sam društvo, isključivao telefon i izmišljao razloge zašto ne mogu van - priča otvoreno o svojoj ovisnosti ovaj mladić, koji danas samo rekreativno zaigra omiljeni Football Manager.

Patološko ponašanje

I njemu je, kao i mnogim “gamerima”, najgore bilo u tinejdžerskoj dobi. Najnovije studije američkih znanstvenika pokazuju da velik broj mladih koji redovno igraju videoigre, njih čak 8,5 posto, pokazuje znakove patološke ovisnosti, a učestalo igranje može uzrokovati depresiju, anksioznost ili socijalne fobije. Znanstvenici stoga preporučuju da djeca ne provode više od dva sata dnevno pred televizorom ili računalom.

Ovisnost o videoigrama još se ne klasificira kao tipična ovisnost, međutim, brojni su primjeri gdje bolnice imaju posebne odjele za takav oblik ponašanja.

Kod nas ne postoje posebni odjeli, ali u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu posljednjih nekoliko godina sve više roditelja traži pomoć za svoju djecu upravo zbog tog problema. Ravnateljica bolnice, dr. Neda Grgić, kaže da godišnje obrade 20-ak takvih mladih pacijenata.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA