Ivan Jarnjak: Potukao sam se i dobio batine od učitelja

Ivan Jarnjak, jedan od najistaknutijih članova HDZ-a, potpredsjednik stranke i potpredsjednik Hrvatskog sabora jako se dobro sjeća svog prvoga dana u školskim klupama, iako je to bilo daleke 1948.. U školu je krenuo u Bednji u Zagorju, a do tamo je morao doći pješke iz svog mjesta Šinkovica Bednjanska.

Zalutali u magli

- Svega se sjećam i nisam se nimalo bojao. Dapače, veselio sam se školi tog prvoga dana, a najviše od svega bio sam impresioniran brojem djece koja su se okupila - priča Jarnjak. Prvi dan ga je do škole ipak dovela njegova dvije godine starija sestra Slavica. Sve je išlo dobro dok se mali Ivan, samo dva mjeseca nakon što je krenuo u školu, nije jako razbolio.

- Dobio sam upalu pluća. U to vrijeme nije bilo penicilina i lijekova, nego me majka spasila tako da je močila plahte u hladnu vodu i njima me omatala. I tako svaka dva sata. U školske klupe vratio sam se tek nakon mjesec i pol - prisjetio se. Također se sjeća da od prvog do četvrtog razreda osnovne škole nisu imali učiteljicu, već učitelja koji se zvao Ilija. Uz to, toliko je djece išlo u razred da nisu svi imali mjesta u klupama. Sjedilo se po podu i oko učiteljeva stola. Od petog do osmog razreda imao je razrednicu Ljupku Ciglar koja mu je predavala hrvatski. Tada nije bilo knjiga i bilježnica kao danas. Đaci bi dobili samo početnicu i računicu.

- Tada smo pisali na pločicama, a ne u bilježnice. Imali smo i kamenčiće i spužvice koje smo vezali na ploče. S jedne strane su bile crte, a s druge kocke. No, sjećam se kako sam jednom “nadrapao” zbog te ploče. Potukao sam se s jednim dječakom i opalio ga torbom po nosu. Pri tome mi je pukla ploča. Uh, što sam tada dobio batina od učitelja - priča kroz smijeh Jarnjak. Za sitne prijestupe i neposluh znalo se dobiti šibom po prstima, ali učitelj ih je znao povući i za kosu i uši.

Osnovna mu je škola ostala u jako lijepom sjećanju, a osobito avanture odlaska i dolaska iz škole, kad bi se cijelo društvo okupljalo kod jednog zdenca u Šinkovici Bednjanskoj.

- Nije bilo lako kad bismo imali školu popodne, jer bi se po zimi vraćali kad je već bio mrkli mrak. Jednom nas je tako sustigla i magla i dobrano smo zalutali, jedva smo pronašli put - kaže. U ono vrijeme djeca su provodila sve svoje slobodno vrijeme vani. Igrali su nogomet, graničara, skrivača, čuvali su krave. S djevojčicama su se igrali i školice, ali Jarnjak kaže kako neku prvu simpatiju ipak nije imao.

- U mom razredu bilo je jako malo curica. Mi smo bili druga poslijeratna generacija koja je išla u školu osam godina. Curice bi obično nakon četvrtog razreda ostajale kod kuće - priča Jarnjak koji je u to vrijeme svirao bugariju u tamburaškom zboru u Bednji. Jako mu se sviđao taj instrument sličan gitari, koji ima tri ili četiri žice i volio je muziku. Nije imao neki jasni plan što bi htio biti kad odraste, ali mu je baka uvijek govorila: “sinek, samo ne v poljitiku”.

Taj tradicionalni bednjanski izgovor malom je Ivanu i ostalima u školi predstavljao veliki problem na satu hrvatskog jezika. Književni su hrvatski morali učiti potpuno iz početka, jer nije imao veze s izgovorom i riječima koje su oni znali. Tako primjerice nisu imali pojma što je to vinograd. Mislili su da je to neki grad od vina, jer kod njih je vinograd bio gerico. Isto tako nikada nisu čuli za vlak, jer je to za njih bio cuk. Stoga je Jarnjak u školskim danima imao bolje ocjene iz njemačkog nego iz svog materinjeg jezika. Kad je svladao hrvatski, vrlo je rado čitao i to naglas. Naime njegova baka i mama bile su nepismene, pa bi im Ivan često čitao iz školskih čitanki.

Ratna tematika

- Nije tada bilo knjiga kao danas. Jedna od prvih koju sam pročitao bila je “Šegrt Hlapić” i jako mi se svidjela. Početkom 1950-ih na Bednji se mogao pronaći časopis “Seljačka sloga”, gdje je bilo jako interesantnih članaka - kaže potpredsjednik HDZ-a.

Prve knjige kojih se uspio dočepati imale su tematiku iz Drugog svjetskog rata, te je tako razvio ljubav prema ratnoj tematici. Bio je dobar đak, od prvog do četvrtog osnovne završavao je s odličnim, a kasnije s dobrim i vrlo dobrim.

I dan-danas jako se dobro sjeća svih svojih kolega s kojima je išao u školu, a društvo se redovito i okuplja.

- Našli smo se nakon 25 godina od završetka osnovne škole na našoj Bednji. Iduće godine slavimo 50. obljetnicu od završetka osmoljetke i svakako ćemo nešto organizirati. Ipak je to bilo jedno krasno doba prepuno lijepih prijateljstava - priča Jarnjak, koji je iz Bednje u Zagreb otišao odmah nakon završetka osnovne škole. Nakon toga vratio se tek u 1990-ima, što mu je bio osobito emotivan trenutak.

- Sjećam se da sam ušao u tu školsku dvoranu, gdje sam nekada davno stajao na pozornici i recitirao: ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati kao vaše... Istog trena nakon toliko godina sjetio sam se svih stihova i vrijeme kao da je stalo - s nostalgijom je ispričao svoju školsku priču.