ISPOVIJEST SPLITSKIH STRIPTIZETA 'Završila sam matematiku i fiziku, ali od diplome nema kruha'

Kultno splitsko poprište noćnih izlazaka osamdesetih godina, nazvano po slavnom talijanskom virtuozu na violini, gdje je program započinjao Straussovim valcerom u ponoć, pa do (atomskog) skloništa u ratnim devedesetima i sjecišta narodnjačkih provoda visokog rizika, okrenulo je novu stranicu. Mjesto gdje je alkohol tekao u potocima danas bi moglo biti poškropljeno drugom, organskom tekućinom; kultni "Paganini" na rubnom dijelu četvrti Mertojak u Splitu postao je, naime, striptiz-klub. Točnije, formalno se zove "Dolls" uz prefiks "tabledance club", piše Slobodna Dalmacija.

Ulazimo u prostor ispred kojega se tijekom zadnjeg desetljeća zbio i niz obračuna, zbog čega je neslavno gostovao na stranicama crnih kronika. Zatječemo tihu, prigušenu atmosferu pravog erotiziranog striptiz-kluba. Nekoliko štangi, diskretno osvjetljenje i ugođena muzika ničim ne daju naslutiti da se nevelikim prostorom još prošle zime orio "tvrdi" folk, a na napukloj kabini DJ-a pisalo (jedva vidljivo od dima): "Ne primamo narudžbe za pjesme."

Ništa o povijesti lokala koji pokazuje sve društvene mijene Splita od osamdesetih do danas (tridesetak godina, dakle) ne znaju, međutim, plesačice koje tamo zatekosmo; inače ih je u prvoj radnoj garnituri ukupno sedam, iz Rumunjske i Mađarske. Rumunjki Michelle ovo je tko zna koji lokal u kojemu pleše u životu; vjerojatno će za koji tjedan i "Paganini" ili "Dolls", kako vam drago, za nju postati također – povijest.

Pomažu i obitelj

– Volim ovaj posao, naravno, najviše zbog novca koji mi donosi. Završila sam znanstveni smjer matematike i fizike, da, da, dobro ste čuli, obrazovana sam cura. Imam visokoškolsku diplomu, ali ubrzo nakon što sam je stekla shvatila sam da od nje "nema kruha". Lijepo je školovati se, znanost je uzbudljiva, istraživački rad i tomu slično. Ali od toga para nema, život je nula! – iskusno zaključuje punašna 36-godišnjakinja iz okolice Bukurešta, napravivši pri izlaganju teze o znanosti & besparici prepoznatljiv, znalački "mot" prstima.

Cokćući jezikom (cccc...) i odmahujući glavom, nastavlja, sad pomalo borbeno:

– Radim ovo već deset godina, možda čak i duže. Najbolja zemlja za zaradu je Njemačka. Jednostavno, tamo je bolji standard nego drugdje, ljudi nas cijene. Imam dijete i novac mi je najvažniji – rezimira tamnokosa ljepotica, koja se na svom aktualnom radnom mjestu, formalno u svojstvu hostese, u erotsko rublje odijeva i zabavlja goste od 22 sata do šest ujutro, kad ih poslovođa Robert Matijević, klupski menadžer i hrvatski predstavnik franšize "Dolls", koja već posluje u dva istovjetna kluba u Austriji, odvozi u njihov luksuzni privremeni dom.

Splitski stan od 130 metara četvornih na tajnoj lokaciji privremena je, dakle, adresa svim hostesama/animatoricama/plesačicama u novootvorenom klubu, koji, valja primijetiti, izgleda dosta uljuđeno, gotovo pa na tragu najboljih godina "Paganinija". Na recentnu prošlost, kad je mjesto podsjećalo više na rupu sa zapahom plijesni nego na prvotno luksuzni klub, podsjećaju tek donekle sanitarne prostorije (uredit će ih u hodu, u ime vlasnika, samozatajnog Nijemca, najavljuje Matijević), te famozna DJ-kabina, sada ogrnuta zastorom.

Nekoliko uređenih, prostranih separea također je optočeno zastorima i predviđeno za tzv. dolls-show, dio (ne)formalne ponude lokala koja se na drugim mjestima zove i lap-dance ili ples u krilu. Takav je ples kruh svagdašnji također već desetak godina pravoj ljepotici, Mađarici Miji, 32-godišnjoj samohranoj majci podrijetlom iz Budimpešte. Izgledom nalik kakvoj rasnoj Latinoamerikanki, a akrobacijama na štangi djevojci od gume, Mia izaziva pravu vizualnu senzaciju na prvi pogled. U predasima, pak, rado govori o životu i svom poslu koji je, sasvim će iskreno, već dulje vrijeme ne ispunjava srećom.

– Zadovoljna sam, ali ne i sretna žena. Imam trinaestogodišnjeg sina, kojega odem vidjeti svaki mjesec jer nikad ne radim u svojoj zemlji iz diskrecijskih razloga. Ni jedna od nas, znate, nije baš ponosna na ovo što radi; zato se predstavljamo umjetničkim, a ne pravim imenima i zbog toga ne želimo da nam se vidi lice na fotografijama. Naravno, ovaj posao nije nelegalan, ali ni previše popularan. Mnogi muškarci se rastope od miline u našem društvu u zatvorenom noćnom klubu, a ujutro uz kavu glume da nas ne poznaju.

Zato u ovom poslu nema prijateljstava ni ljubavnih veza, samo druženje, pijuckanje pića i zezancija do jutra, nakon čega se više ne pozdravljamo. Nije lako raditi noću, ni biti odvojen od djeteta; odlasci kod mojih me koštaju puno novca, ali kako lijepo zarađujem, ostane mi dovoljno za normalan život, kao i za pomoć obitelji koju dijelom uzdržavam – kazuje emotivna ljepotica, koja, za razliku od rumunjskih kolegica, ne govori njemački jezik, ali se pristojno služi engleskim.

Selimo se kao laste

– Nije potrebno da znate puno o meni; kome sam ja zanimljiva kad se upale svjetla? Jedva mi zapamte i ovo, lažno ime. Ionako često mijenjamo klubove, pa gosti ne mogu razviti sklonost spram ijedne animatorice. Štoviše, dosadimo im, pa se stalno selimo kao laste; jedno jato ode, drugo dođe... Pola života sam provela u avionu. Doduše, samo po Europi. Klubova ima jako puno posvuda već odavno, na "terenu" sam deset godina, sad evo i u Hrvatskoj. Ovdje sam prvi put; imate predivno more! Rado se kupam na vašim plažama, moram paziti na kožu, ali i izgled jer kako ponekad plešemo u toplesu, moram se sunčati da ne ostanu tragovi. Tanga-gaćice, naravno, to je naš dress-code – pomalo umorno se osmjehnula Mia pripaljujući tanku cigaretu za šankom.

Iako joj je noć postala poput dana, a u svom je radnom vijeku popila bezbroj čaša šampanjca, njezino je lice mlado. Osim toga, obasjava je nada da će sav taj život, noći, klubovi, muški gosti i putovanja od zemlje do zemlje, uskoro prestati...

– Moj normalni posao je kozmetičarka manikirka. Vidite kako lijepe nokte imam – pokazuje Mia na blago zašiljene "ljubavne kandžice" rumene boje poput malenih latica magnolije.
– Sama sam ih napravila – domeće ponosno.
– To je posao koji ću uskoro raditi jer osjećam potrebu za promjenom. Udala sam se bila vrlo mlada, i mislila sam da ne mogu imati djece, a onda me Bog blagoslovio muškim potomkom – licem joj se razlila nježnost.
– Danas je on već tinejdžer. Moj brak je trajao šest godina i odavno je prošlost. Bila bih najsretnija kad bih mogla imati novi: brak, još djece, mir i sigurnost. Dok to ne ostvarim, plesat ću. Barem još neko vrijeme. Takva mi je sudbina – pomirljivo će plesačica iz Mađarske na pečalbi u gradu pod Marjanom, u kultnom "Paganiniju", kojega se vjerojatno uskoro neće ni sjećati, piše Slobodna Dalmacija.