ISPOVIJEST SPLIĆANINA 'Žena, kći i ja imamo HIV, radije bih taj virusnosio cijeli život nego da dobijem rak'

Sutra bih potpisao da cijeli život u sebi nosim virus HIV-a, nego da kojim slučajem dobijem karcinom.

Kazao je nam je to Splićanin (45) - nazovimo ga Ivo - koji u tijelu nosi HIV, baš kao njegova supruga (42) i malodobna kći (10), piše Slobodna Dalmacija.

Obitelj ima još dvoje djece, koja nisu inficirana. Ljudi vrlo teško žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka (ukupno oko tri tisuće kuna), jedva spajaju kraj s krajem i nadaju se ozdravljenju.

- Supruga i ja živjeli smo izvan Splita i ona je 1996. godine imala spontani prekid trudnoće. Kako je zbog takvog stanja dobila krv u bolnici, vjerojatno se tim putem i zarazila. Mi smo obični ljudi, nismo u rizičnim skupinama i vodimo normalan obiteljski život, pa nam je još teže prihvatiti činjenicu da smo zaraženi zbog nečije pogreške - kaže naš sugovornik.

Da njegova žena prije 6-7 godina nije dobila upalu pluća, pitanje je kada bi doznala za infekciju i bi li tada već bilo kasno, odnosno bi li već imala i sidu.

- Upala pluća nikako nije prolazila. Tek u bolnici su joj obavili pretrage i u krvi pronašli HIV. Ma, koji HIV, o čemu pričate, upitao sam se. Do jučer smo vodili normalan život, a sada imamo nekakav HIV. Odmah smo se otišli testirati djeca i ja... Pokazalo se da i jedno naše dijete ima virus, a također i ja...

Mjesec dana smo živjeli u ludilu, možete li zamisliti kakav smo šok proživjeli. Kad sam doznao da sam zaražen HIV-om, u pet minuta sam popio dvije litre rakije. Živimo cijeli život uredno, a onda nas - kao grom iz vedra neba - pogodi ovakva vijest. Nakon početnog šoka morali smo se sabrati i nastaviti živjeti zbog naše djece - priča Ivo.

Neobično je da je HIV-om inficirano samo jedno od troje njihove djece.

- I nama je to u početku bilo čudno, no dr. Josip Begovac, voditelj Referentnog centra za HIV/AIDS na Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, rekao da se to može dogoditi, ako je naša kći bila dugo na majčinu mlijeku. I zaista, nju je supruga jako dugo dojila, dok drugo dvoje djece gotovo da i nije. Zaraza se prenosi i majčinim mlijekom.

Valjalo se liječiti. Naš sugovornik pun je hvale za dr. Begovca, kaže da liječnik vraća ljude iz mrtvih. Čovjek je Splićanima sve objasnio.

- Dr. Begovac je svetac, svaka mu čast. Rekao nam je da ako redovito pijemo lijekove, on ne očekuje komplikacije i da ne bi trebalo doći do aidsa. S HIV-om možeš živjeti 100 godina, samo ako ne preskačeš terapiju. Mi ih pijemo dva puta dnevno i nemamo nikakvih problema. Mala uzima pola naše doze i nju konstantno prate, kako bi utvrdili u kojoj je fazi oboljenja. Da mi dijete ozdravi, dali bismo sve na svijetu - kaže otac.

Čovjek ne radi, tek tu i tamo obavi neki poslić, koji često i ne uspije naplatiti. Krpaju kraj s krajem kako znaju i umiju, ali teško. Nitko u njihovoj široj obitelji ne zna za infekciju. Povjerili su se tek Udruzi “Help”.

- Kome da kažemo, izili bi nas, obisili, razapeli... Ljudi poput nas su stigmatizirani u našem društvu. Ne razumiju ljudi da postoje stotine gorih bolesti od zaraze HIV-om. A tko bi im dokazao da se nismo zarazili svojom krivnjom?! Jedan prijatelj mi je nedavno umro, nakon nekoliko mjeseci borbe s karcinomom. Ja s ovim živim vjerojatno više od 15 godina i nikada mi ništa nije bilo. Još mogu pojesti i popiti što hoću i koliko hoću, imam snage i preko 100 kilograma, na meni se nikada ne bi reklo da u sebi nosim HIV - priča naš sugovornik.

Naglašava da nikoga ne može zaraziti, osim preko krvi, pa kaže da nije opasan za okolinu. Djevojčica vodi normalan život, ide u školu, odlična je učenica, igra se i nema nikakve smetnje.

- Ona i drugo dvoje djece piju iz istih čaša, jedu istim priborom, ljube se, grle... HIV se ne prenosi slinom. Naravno, djeca o svemu ništa ne znaju i neka ostane tako neko vrijeme. Tako kažu liječnici. I moja supruga vodi normalan život, moramo se držati skupa, jer drukčije ne bi valjalo - govori čovjek.

Najviše ga boli što ne znaju sigurno gdje su se zarazili, tek sumnjaju na jednu domaću bolnicu.

- Kad bismo znali da je to bilo u bolnici, mogli bismo ih tužiti i dobiti odštetu, ali ovako - ništa. Prepušteni smo samima sebi i da nema ljudi iz “Helpa” i divnog osoblja “Dr. Frana Mihaljevića” - tko zna što bi bilo s nama. Da nije bilo upale pluća, možda ni danas ne bismo znali što nosimo u sebi ili bismo već bili pod zemljom, jer se ne bismo liječili, piše Slobodna Dalmacija.