INSPIRATIVNA ISPOVIJEST 'Trčanjem sam se počela baviti prije nekoliko godina sasvim slučajno, sad razmišljam i o Olimpijadi'

Jedna od ponajboljih hrvatskih trkačica radnim je danom, kaže, “sasvim predvidljivo, od 8.30 do 17 sati u splitskom uredu,” inženjerka elektrotehnike i informatike u Ericssonu Nikola Tesla. Potom, tijekom ljetnih žega, “tek oko sedam uvečer, pa do-kad-mi-je-gušt na treningu”, trči Marjanom, stazama ponad Splita. Vikendima je Nikolina Šustić na putu, na utrkama. U posljednjih devet mjeseci pobijedila je na ultramaratonima (100 km) u Stockholmu i talijanskom Passatoreu, na maratonima u Ravenni, Bresciji, otoku Viru... Na Plitvičkim je jezerima prije desetak dana maraton istrčala druga, ispred i iza nje plasirale su se Kenijke. Sve do prije četiri godine Šustić je, zajedno sa sestrom blizankom, bila košarkašica, igrala za Studenac Omiš, daleko od atletike. Trčanje ju je primilo “slučajno, ali ozbiljno. U trčanju sam sama na svome i sama odlučujem o svom rezultatu. U košarci od 10 ili 12 igrača samo je pet na terenu, a ja sam htjela stalno igrati.”

Treninzi iz čistog gušta

Nije tipična trkačica pobjednica, pokazuje da talenti uspijevaju i mimo uobičajenih sportskih strategija. Trči bez sata, nema trenera, ne radi po tablicama i programu, trči na osjećaj, iz gušta, njezina je trkačka filozofija i strast više nalik na rekreativca nego na profesionalca. Jedino su rezultati - profesionalni.

Dovoljno dobri da sad razmišlja da istrči rezultat koji bi je kvalificirao za Olimpijadu. “Sve trčim po osjećaju, kako mi dođe, ne volim nositi ni sat, niti gledati vrijeme, sat mi stvara pritisak i nelagodu, makar mi mnogi iz svijeta sporta prigovaraju zbog toga, kažu da bih, želim li napredovati, trebala imati neki plan treninga, priprema, ali meni je ovako dobro.

Vojko Basic / CROPIX / CROPIX

Split, 140615.Park suma Marjan.Ultra maratonka Nikolina Sustic za vrijeme treninga.Foto: Vojko Basic / CROPIX

Najteže uzbrdo

Veseli me, iza posla, poslijepodne, da pođem trčati, nakon ureda to je skroz drugi svijet... Nikad na treningu ne trčim brzo, trčim trening baš da mi bude po guštu, znam mjeru svoga tijela, snagu čuvam za trke. E, sad, kako uspijem na trkama brzo trčati, ne znam ni sama, jer ipak za neke rezultate trebalo bi raditi posebne treninge, tzv. dionice, intervale, ja to ne radim... Zna se desiti da se šokiram kad prođem kroz cilj i vidim koliko je rezultat dobar! Kad dođe brdo, prirodno usporim, znam da sam spora, a da imam još i sat na ruci sigurno bih se živcirala koliko sam spora, ovako sam ležerna, a na kraju povučem i rezultat je dobar. Mnogi su, čak i početnici, obični rekreativci, postali opsjednuti tim satovima, tablicama, programima, natjecanjima, rezultatima, to nije potrebno, izgubi se ona osnovna draž trčanja, barem kad je riječ o samim treninzima.”

Nedavno je pobijedila na ultramaratonu Passatore, stotinu kilometara istrčala je za 7 sati i 41 minutu. “Utrka se trči iz Firence, prvih 48 kilometara ide uzbrdo, a tek poslije se lagano spušta i idu ravni dijelovi. To je, kažu, najteži i najljepši ultramaraton na svijetu - baš zbog tog brda, jer rijetko se koja ultra trči u brdo. Dovoljno je teško što je ultra, kamoli još kad dodaš brdo...”, smije se Šustić.

Na sjeveru svi trče

U svibnju je bila najbrža i na utrci Wings for Life u Zadru, koja se simultano održava širom svijeta, a cilj joj je prikupljanje sredstava za istraživanje i pronalazak lijeka za ozljede leđne moždine. Za nagradu, pobjednik iz svake zemlje može izabrati gdje će istu utrku trčati iduće godine. Hrvatska pobjednica sad se dvoumi između Brazila, Australije i Novog Zelanda.

Inženjerka Šustić godinu je dana provela u Stockholmu, radeći za tamošnji Ericsson. “Na sjeveru svi trče, sasvim je normalno da na posao dođu obučeni u odijelo, a dolje na nogama imaju kričave trkačke tenisice. Na poslu često imaju osigurane tuševe, svlačionice, teretanu, garažu za bicikle, pauza traje oko sat vremena i ljudi za to vrijeme ide u teretanu ili trčati.

Nisu važni rezultati

Nije čudno vidjeti mamu ili tatu kako guraju sportska dječja kolica i trče. Zanimljivo je da je među Šveđanima trkačima puno manje natjecateljskog duha. Ljudi kod nas čim krenu trčati počnu pričati o nekim rezultatima, odmah imaju nekakav pritisak i poriv za natjecanjem, dok je trčanje u Švedskoj već jako dugo masovno, ali puno opuštenije.”