Umjetnost je oduvijek politička. Od Hamurabijeva zakonika preko Konstantinova slavoluka i slike "Klevetanje Apela" Sandra Botticellija do Banksyjevih murala na Segregacijskom zidu u Palestini, filma "Mržnja" Mathieua Kassovitza i pjesme "Cop Killer" grupe Body Count. I dok se politički utjecaj i potencijal tradicionalnih umjetničkih disciplina ne može negirati, on je ipak do određene mjere ograničen jer od recipijenta traži da ih prvo primi, a zatim internalizira i konačno pretoči u akciju. Najveći politički potencijal i mogući utjecaj nudi najmlađa i najsloženija umjetnost - jedina u kojoj recipijent aktivno sudjeluje u oblikovanju djela, a samim time i njegovih ideja - ona videoigračka.
Međutim, odnos videoigara prema politici u najmanju je ruku oprezan. Iako u kanonu ima izrazito političkih igara, bilo da je riječ o kritičkim naslovima poput serijala "Metal Gear Solid" Hidea Kojime, koji govori o beskrajnim ratovima i unosnom biznisu ratovanja, ili o serijalu "Call of Duty", koji vjerno zagovara geopolitičke stavove imperijalistički raspoloženih Sjedinjenih Američkih Država, videoigre se još uvijek ne mogu riješiti etikete isprazne zabave. Za to su dijelom i same krive zbog visoke korporatiziranosti industrije i studija za njihov razvoj te očite komercijalnosti mainstream igara. To ih koči u sazrijevanju u punokrvnu umjetnost poput onih od kojih je sazdana, ali i autorima olakšava perfidno plasiranje političkih poruka. Unatoč tome, postoje djela koja su iskoristila interaktivnost videoigara kako bi ispričala unikatne političke priče, kao što su "Papers, Please", u kojem igrač kontrolira graničnog policajca u distopijskoj zemlji koji odlučuje koga pustiti u nju, a koga ne, ili "This War of Mine", u kojoj kontrolira civile koji moraju preživjeti vojnu opsadu.
Igranje dviju igara
Kad je tijekom posljednjih nekoliko godina eskalirala društveno-politička kriza u Srbiji, prvenstveno zbog masovnih ubojstava u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" i selima Dubona i Malo Orašje (2023.) te urušavanja nadstrešnice Željezničke stanice Novi Sad u kojem je poginulo 16 ljudi (2024.), što je rezultiralo 11-mjesečnom blokadom fakulteta u režiji studenata državnih sveučilišta (2024. - 2025.) i prosvjedom protiv blokade u Pionirskom parku ispred Narodne skupštine Republike Srbije, tamošnji su se kreativci okrenuli upravo videoigrama kako bi progovorili o problemima koji muče njihovu zemlju. Njihovi napori predmet su članka "Videoigre kao odgovor na društveno-političke procese i događaje u Srbiji" koji su u lipnju 2026. u "[sic]-u - časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje" objavili Irena Čučković, asistentica na Akademiji umjetnosti Sveučilišta u Novom Sadu i novinarka, i dr. Manojlo Maravić, izvanredni profesor na Akademiji umjetnosti Sveučilišta u Novom Sadu i autor knjige "Totalna povijest videoigara" (2022.). Autori su analizirali videoigre nastale između 2022. i 2025. godine koje su se bavile korupcijom, prosvjedima i drugim aspektima političkog života u Srbiji te videoigračke jam sessione (eng. game jam) na kojima je većina tih igara napravljena.
Od prosvjednih videoigara koje Čučković i Maravić detaljnije obrađuju u članku, zaigrao sam dvije: "Ćaci spašava Ćacilend" (2025.) Filipa Pavlovića, studenta snimanja i dizajna zvuka na Fakultetu dramskih umjetnosti te frontmena glazbenog dua Paks iz Beograda, i "Dobar, loš, korumpiran" (2024.), koju zajednički potpisuju međunarodna grupa specijalista za podatkovno novinarstvo J++ te Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).
Nastala u jeku studentskih prosvjeda, "Ćaci spašava Ćacilend" krajnje je jednostavna akcijska videoigra s vertikalnim pomicanjem ekrana odozgo prema dolje, realizirana u stilu grafički rudimentarnih arkadnih igara iz 1980-ih godina. Pavlović ju je napravio uz pomoć alata za izradu videoigara Flowlab, a odigrana je više od 340 tisuća puta. "Ćaci spašava Ćacilend" može se igrati na dva načina - "Za Ćacilend" i "Obrana Ćacilenda".
Travnati koridor
Prva verzija smještena je u travnati koridor omeđen metalnim ogradama, što je aluzija na naslovni "Ćacilend", kamp u Pionirskom parku ispred Narodne skupštine Republike Srbije koji su sagradili "studenti koji žele učiti", naslovni "ćaci", protivnici studenata koji su blokirali fakultete (nazivi "ćaci" i "Ćacilend" potječu od nepravilno napisane riječi "đaci" - umjesto "ђаци", tzv. studenti koji žele učiti napisali su "ћаци"). Igrač kontrolira karikiranu verziju studenta Medicinskog fakulteta u Beogradu Miloša Pavlovića, jednog od prvih stanovnika "Ćacilenda". Zadatak mu je kretati se spomenutim koridorom te skupljati šatore i svežnjeve novca, a izbjegavati studentske indekse. Što više šatora i novca skupi, to igra postaje brža, a nakon što ih prikupi dovoljno, na ekranu se pojavi plešući logotip Radiotelevizije Srbije koji mu smeta. Igrač ga može eliminirati bacanjem jaja na njega. Ako se Miloš Pavlović sudari s indeksom, igra završava. Međutim, u tom se trenutku javlja predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić s riječima: "Ne dam ćacija, ispočetka!" i igrač se nađe pred glavnim izbornikom, spreman za novi pokušaj.
Verzija "Obrana Ćacilenda" odvija se na kolniku s četiri trake. Miloš Pavlović ovaj put mora skupljati sendviče, simbol potkupljivosti vladajućem režimu naklonjenih pojedinaca u Srbiji, a izbjegavati traktore parkirane na kolniku, simbol podrške studentskim prosvjedima koju su im pružili poljoprivrednici, te autobus na čijem krovu stoji znakoviti logotip "AV" i iz kojeg se, kad prođe pokraj njega, može čuti uzvik "Vučiću!". Uz to, za njim trči Nemanja Šarović, novinar i političar, nekoć zastupnik Srpske radikalne stranke u Narodnoj skupštini, a danas predsjednik desničarske stranke Ljubav, vjera, nada te urednik na KTV Televiziji i neprijatelj Aleksandra Vučića. Igrač u "Obrani Ćacilenda" ima pravo pogriješiti tri puta.
Glazbu u igri potpisuje Pavlovićev kolega sa studija Nikola Mihailović, umjetničkog imena Niškola, a inspirirana je 8-bitnom glazbom iz videoigara, koju odlikuju oštri i sintetički tonovi, jednostavne, ali dinamične melodije te brzi, ponavljajući ritmovi. U igri se može čuti i zarazna 8-bitna verzija srpske himne "Bože pravde".
"Ćaci spašava Ćacilend" odlikuje lepršav referencijalni humor, prvenstveno kroz uporabu zvučnih zapisa. Kad Miloš Pavlović pokupi novac, čuje se "Đilas", što je aluzija na to da režim Aleksandra Vučića i njemu naklonjeni mediji imućnog Dragana Đilasa, poznatog srpskog biznismena i oporbenog političara, često krive za financiranje prosvjeda i druge proturežimske poteze. Nakon što se Miloš Pavlović "spotakne" o indeks i igra završi, mogu se čuti popularne fraze poput: "Hej, ćaci, nisi nadležan, šta ti je?" i "Da li ste spremni da se izvinete? Razmatramo". S druge strane, u "Obrani Ćacilenda" Šarović Milošu Pavloviću prilikom svake pogreške nešto dobaci, a najefektnije je svakako: "Gdje ćete? Došli smo da čestitamo, nemojte bježati".
"Dobar, loš, korumpiran" satirično-edukativna je simulacija svakodnevice gradskog menadžera u neimenovanom gradu u Srbiji koja prikazuje kako funkcionira korupcija, a temelji se na stvarnim događajima (najbliži hrvatski pandan gradskom menadžeru bio bi pročelnik gradskog ureda koji se bavi gospodarstvom i razvojem, op. a.). Realizirana je u stilu robota za čavrljanje, a razgovori su oplemenjeni doslovnim ilustracijama.
Od igrača, koji kontrolira gradskog menadžera, traži se da balansira između udovoljavanja gradonačelnici Radi Vlastić i biznismenima štosnih imena poput Boban Šljunak, Mile Volanović i Žarko Kodić, poštovanja zakona i etike te povremenog spremanja nešto novca u vlastiti džep. Igrač se suočava s desetak izazova, isprva laganih, a poslije težih. Izazovi su, reklo bi se, klasični gradski poslovi - od gradnje prostora za međunarodni sajam preko kupnje novog službenog automobila za gradonačelnicu i ukrasa za novogodišnje slavlje do uklanjanja ilegalnih objekata s gradskog trga prije njegova renoviranja. Za edukativni dio "Dobar, loš, korumpiran" zadužene su menadžerova asistentica Senka Dobrić i njegova odvjetnica Irena Zakonov. Dobrić mu objašnjava zakonski okvir unutar kojega djeluje te sve važnije pojmove s kojima se susreće u radu, a Zakonov mu ukazuje na posljedice njegovih ilegalnih poteza. Ovisno o tome kako riješi koji izazov, igrač će skupiti bodove iz "Korumpiranosti", "Nepovjerenja biznismena" i "Gubitka političke podrške". Ako pretjera s korupcijom, ide u pritvor, a ako izgubi političku podršku, dobije otkaz.
"Dobar, loš, korumpiran" naročito je didaktična igra. Konflikti su očiti pa će pažljivi vrlo brzo shvatiti kako plesati tango stereotipnog balkanskog političara. Slučajevi iz igre možda jesu temeljeni na slučajevima iz Srbije, no nimalo se ne razlikuju od ekshibicija nemoralnih hrvatskih političara. Štoviše, i jedni i drugi djeluju relativno pitomo u odnosu na opsceno korumpiranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa. Unatoč tome, dijalozi u igri ipak nisu suviše "edukativni", nego imaju dozu životnosti i humora. Nakon što sam se dobro upoznao s pravilima igre i hirovima Rade Vlastić i bulumente sumnjivih poslovnjaka, čak sam se i zabavio pokušavajući biti korumpiran i servilan. "Dobar, loš, korumpiran" začuđujuće je dobra ilustracija koliko se brzo labilne ličnosti mogu izgubiti kad im se redovito masira ego ili kad je tezga dobra.
Iako ne priliči kritizirati "Ćaci spašava Ćacilend" i "Dobar, loš, korumpiran" na isti način na koji se to radi s umjetnički i tehnički ambicioznijim naslovima - ipak je riječ o suštinski namjenskim igrama koje podliježu drukčijim raspravama - treba reći da je njihov lokalni karakter njihov najveći minus. Nekome tko nije upoznat sa srpskom politikom i društvom reference neće značiti ama baš ništa. Istodobno, duboka uronjenost u lokalno njihov je najveći adut i razlog uspjeha. Spomenuti primjeri političke umjetnosti imaju univerzalnu notu i zato su izdržali test vremena.
Hibridna pojava
Dok su videoigre velikoj većini danas razumljiva pojava, videoigrački jam sessioni, skraćeno game jamovi, nišna su i hibridna pojava, ali u kontekstu spoja političkog i videoigračkog potencijalno potentnija. Riječ je, naime, o događajima posvećenima stvaranju videoigara u kratkom roku u kojima sudjeluje više grupa kreativaca iste ili približno iste veličine. Najčešće su natjecateljskog karaktera, a igre se nakon isteka zadanog roka ocjenjuju i nagrađuju. Game jamovi inspiraciju vuku iz glazbenih jamova - spontanih ili organiziranih okupljanja glazbenika u svrhu pisanja novih pjesama, razrade postojećih ideja ili uvježbavanja postojećih skladbi. Isprva nestrukturirani ili labavo strukturirani, početkom 21. stoljeća organiziraju se prvi jamovi s tematskim usmjerenjima i oni su danas standard u zajednici.
Tijekom studentskih blokada fakulteta 2025. godine organizirana su dva game jama - Blokejd Game Jam u zgradi Rektorata Sveučilišta u Novom Sadu koju su okupirali studenti i SKC Game Jam u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Blokejd Game Jam održao se 8. veljače, organizirali su ga Adrijana Đorić, Aleksa Milošević, Aleksa Manja i Vidan Tomić, a tema mu je bila "Deception/Illusion" (hrv. varka/iluzija) zbog utjecaja propagande i dezinformacija na društvo. SKC Game Jam organizirali su Ivan Notaroš i Mihailo Bogdanović, trajao je od 9. svibnja u 20 sati do 11. svibnja u 19 sati, a tema mu je bila "Fotelja", referenca na izraze "blokaderi foteljaši" i "studenti foteljaši" kojima su vladajućima naklonjeni mediji nastojali diskreditirati studente u blokadi, tvrdeći da su prosvjed organizirali kako bi izborili fotelje u Narodnoj skupštini. Na Blokejd Game Jamu sudjelovali su 41 studentica i student podijeljeni u deset grupa, a svaka je na kraju napravila igriv prototip, dok je SKC Game Jam producirao oko 20 prototipova videoigara i stolnih igara.
Najvažniji "proizvod"
Ma koliko na prvu saldo od ukupno tridesetak napravljenih prosvjednih igara djelovao impresivno, one nisu ni poanta game jamova ni njihov najvažniji "proizvod". Kao i svako okupljanje istomišljenika - u ovom slučaju politički angažiranih ljubitelja videoigara i njihova dizajna - game jamovi mogu iznjedriti dugotrajnije i ozbiljnije koordinirane suradnje i aktivnosti.
Članak "Videoigre kao odgovor na društveno-političke procese i događaje u Srbiji" vrijedan je rad jer legitimira videoigre kao moćne nositelje političkih poruka, ali i ističe da su u ovoj fazi svojeg razvoja još uvijek nedovoljno zrele te da ih unazađuje percepcija trivijalnosti koja dominira društvom. Premda su u ključnom trenutku dali doprinos prosvjedima u Srbiji, Čučković i Maravić smatraju da su se videoigre "Ćaci spašava Ćacilend" i "Dobar, loš, korumpiran" te Blokejd i SKC Game Jamovi nedugo nakon svojih 15 minuta slave izgubili u poplavi informacija na društvenim mrežama i u tradicionalnim online medijima. "Ćaci spašava Ćacilend" u tom je smislu najzanimljiviji jer je nenamjerno podsjetio koliko je važno biti prvi kada je riječ o hvatanju zeitgeista. U nekim budućim rekapitulacijama studentskih blokada izrazi "ćaci" i "Ćacilend" bit će neizostavni, a videoigra koja ih koristi, ma koliko štosna bila, možda samo fusnota. Zato treba naglasiti dugoročnu važnost game jamova koji su organizirani tijekom blokade. Pod okriljem stvaranja videoigara, a to su Čučković i Maravić istaknuli, pojedinci su na njima učili vještine koje su nužne za politički aktivizam i pružanje otpora (a i život, ako ćemo iskreno): predanost, strast, suradnju, zajedništvo i solidarnost. To se ne zaboravlja tako lako.
