‘Tony Hawk‘s Pro Skater 1 + 2‘ vratio me u beskonačna i bezbrižna srednjoškolska ljeta

Iako sam mladiće na skejtbordima u Osijeku viđao i prije tog sudbonosnog 27. lipnja 1999., tek sam ih otad registrirao kao sportsko-društvene ikonoklaste i ulične umjetnike. Naime, toga je dana, a bila je to nedjelja, 31-godišnji američki skejter Tony Hawk izveo dotad neviđeni trik – danas famoznih, a tada naoko nedostižnih “900”. To znači da se, nakon što je iskočio iz vertikalne rampe koja podsjeća na polovicu cijevi, oko svoje osi okrenuo dva i pol puta te zatim uspješno sletio. Moj je 14-godišnji um, kolokvijalno rečeno, eksplodirao.

Premda se skejtanja nakon Hawkovih 900 nisam primio, poželio sam nekako dati doprinos kulturi koja mi je kao buntovnom mladiću djelovala kul. Prilika mi se ukazala iduće godine, kada je jedan moj prijatelj nabavio demo-verziju videoigre “Tony Hawk’s Pro Skater 2”. Kad god smo imali vremena, igrali smo je, međusobno se natjecali i pitali – kad ćemo se moći domoći cijele verzije? Naši su je lokalni pirati dobili krajem godine, a moje ju je društvo kupilo čim je stigla. Prešao sam je ne znam ni sam koliko puta, napravio sam digitalnog skejtera po uzoru na sebe, snimao razne pothvate i pokazivao ih prijateljima.

Podjednako važno, soundtrack igre na kojemu su se našle pjesme bendova Rage Against The Machine, Papa Roach, Millencolin i Lagwagon uvelike je zrcalio moj tadašnji i sadašnji glazbeni ukus. Bio je glasan i brz – sve što jedan tinejdžer u razvoju može poželjeti. Dok sam “Tony Hawk’s Pro Skater 3” vjerojatno igrao još i više, serijal sam napustio nakon tog nastavka. Dao sam doprinos skejtanju i bilo je vrijeme za neke druge interese – električnu gitaru.

Prije nekoliko je godina izdavač Activision odlučio da će meni i sličnima pokušati naplatiti povratak u beskonačna i bezbrižna srednjoškolska ljeta. Nisam odmah zagrizao mamac, ali sam naposljetku nabavio “Tony Hawk’s Pro Skater 1 + 2”. Čim sam ponovno stao na digitalni skejt, obuzela me nostalgija i osjetio sam dio mladalačkog zanosa koji nastojim očuvati dok bespovratno i ponekad hrabro koračam prema 40. godini. Refleksi više nisu što su nekad bili. Zamijenili su ih znanje i iskustvo. Premda je slobodnog vremena manje, a obaveza više, utješilo me to što mi je srce ponovno zaigralo kada je pjevač Ragea Zack de la Rocha, dok sam jurio na skejtu, zaurlao “Lights Out, Guerilla Radio, turn that shit up”. Poslušao sam ga i poglasnio.