Poput redatelja, kantautora i pisaca, studiji za razvoj videoigara imaju prepoznatljive umjetničke rukopise. Premda u gejmingu djeluje nekoliko dizajnera i/ili redatelja karakterističnih stilova i premda jedna osoba može napraviti videoigru (i to vraški dobru poput “Minecrafta”), u njemu konačni izgled djela najviše ovisi o kolektivu koji ga pravi i zato je u njemu najteže (iako ne i nemoguće) primjenjivati autorsku teoriju.
S francuskim studiom Arkane prvi sam se put upoznao kada sam zaigrao akcijsku avanturu iz prvog lica “Dishonored” (2012.) te njezine nastavke “Dishonored 2” (2016.) i “Dishonored: Death of the Outsider” (2017.). Igre su to u kojima igrač uživa dosta slobode i može birati kako će riješiti zadatke koji su stavljeni pred njega. Pored toga, a ne manje bitno, trilogija “Dishonored” visoko je stilizirani mišung te se značajno razlikuje od estetika koje dominiraju gejmingom – fotorealizma i fantazije.
Iste godine kada je objavljen “Dishonored: Death of the Outsider”, Arkane je napravio “Prey”, SF pucačinu iz prvog lica u kojoj igrač zadatke može rješavati onako kako on želi. Radnja igre odvija se u ne toliko dalekoj i ne toliko nezamislivoj budućnosti u kojoj korporacija TranStar stanovnicima Zemlje prodaje neuralne implantate koji se temelje na izvanzemaljskoj tehnologiji.
Za “Prey” sam se zakačio odmah, a za to je zaslužna prva misija “Prvi dan na poslu”. Redatelj igre Raphaël Colantonio nju je iskoristio kako bi igraču pokazao da ništa što će u svemirskoj postaji Talos I tijekom igranja vidjeti i doživjeti ne smije shvatiti zdravo za gotovo. Zvuk u igri je izvrstan i Colantonio se njime koristi kako bi igraču sugerirao da ga netko (ili nešto) stalno promatra. Jednom sam se tako, nakon što je nešto šušnulo, okrenuo i francuskim ključem mlatnuo šalicu za kavu. Ispostavilo se da to nije bila šalica za kavu, nego izvanzemaljac koji može imitirati svakodnevne predmete. Moram li vam reći da sam nakon toga stalno bio na oprezu? Ovakva se elegancija u modernim videoigrama rijetko viđa.