Medal of Honor Warfighter

Stariji igrači će se sjećati MoH serijala sa prijelaza tisućljeća kada je gradio svoju reputaciju na konzolama. U to vrijeme je bio baziran na 2. Svjetskom ratu i slovio kao možda i najbolji FPS proizvod tog doba (pogotovo prelaskom na PS2). U međuvremenu se tematika Velikog rata prežvakala mali milijun puta, pojavile su se neke nove face u FPS žanru, a MoH je nekako sve više gubio na značaju.

Akcijski film

Pokušaj da se prebaci na moderno ratovanje prije dvije godine je bilo u najbolju ruku prosječno, no EA nije odustao od serijala tako da imamo priliku opet družiti se sa poznatim likovima. Prophet se vratio, a s njim i mnoštvo zločestih muslimana i afričkih diktatorskih vođa koje se jednostavno ne može pustiti da rade grozote koje rade. Očigledno je da su developeri gledali puno filmova kako bi napravili blockbuster igru poput CoD-a kojem Warfighter i je najsličniji. Mnoštvo je stvari tu natrpano kako bi igra izgledala što spektakularnije, a to je vrijeme moglo biti utrošeno na neke druge stvari jer je dosta toga jednostavno nepotrebno.

Prvenstveno postoji jaki naglasak na priču gdje se isprepleću flashbackovi glavnog lika, njegove misli i obiteljski problemi, no to je toliko plitko i nedorečeno da se masa toga mogla izostaviti te staviti neke jednostavnije fillere između misija poput brifinga ili nečega sličnog. Druga stvar je duga i apsolutno nepotrebna potjera autom po cijelom gradu u kojoj ne smijete sumnjivca izgubiti iz vida na više od nekoliko sekundi. Konstanta probijanja kroz vrata sa usporenim vremenom, skriptirani događaji poput masovnih eksplozija i uništenja građevina su još neke stvari koje su tu samo da pridonesu wow-efektu, no stvarno je šteta da to baš i ne rade u onoj mjeri u kojoj se očekivalo. Ima tu još toga čemu u ovoj igri ne bi trebalo biti mjesta, no očito su već spomenuti developeri bili tanki sa idejama pa su odlučili u igru ubaciti bilo kakav sadržaj samo kako bi produljili trajanje.

Sam gameplay i nije toliko loš, kretanje je realno, isto kao i korištenje raznih oružja, no imamo osjećaj kako je igra na “normal” težini poprilično lagana. Moći ćete “popiti” veliku količinu metaka prije nego poginete, a nećete morati paziti ni na municiju jer uvijek ju možete, za svako oružje, napuniti kod svojih suboraca pritiskom tipke. Mi ne želimo sugerirati da bi ovakav FPS trebao biti poput survival horora gdje ćete brojati svaki metak, ali ipak bismo željeli vidjeti bar malo izazova u određenim detaljima. Sami suborci ne mogu poginuti, ali vam iskreno i neće baš pretjerano pomagati, čak ćete ih nekad i morati čekati da vam se pridruže ako odete previše ispred njih. Zapravo najviše što možete očekivati od njih je da odvuku pažnju neprijateljima kako biste im vi mogli doći s boka te da vam, kao što smo rekli, napune municiju.

Neprijatelji protiv koji se borite su nekako prosječni. Koriste zaklon, ali samo jedan zaklon iza kojeg povremeno izviruju kako bi ispucali par metaka. Nema tračanja iz jednog zaklona u drugi, nema timskog pokušaja flankiranja, nema ničega što bi sugeriralo neki napredni A.I. kojim se treba ponositi. Brojnost je jedina stvar koja ih zapravo čini bilo kakvim izazovom. Stvaraju se konstantno dok ne očistite određeno područje, no developeri su to lijepo zamaskirali tako da se neće samo stvarati, već izlaze iz zgrada ili iskaču iza zidova, ograda i sl.

Pokušaj spektakla

Kao što smo već rekli, velik je broj skriptiranih događaja koji bi vas trebali ostaviti bez daha, no rušenje već napola razrušenih zgrada i eksplozije lučkih dokova se ne mogu mjeriti sa rušenjem Eiffelovog tornja ili eksplozijom EMP-a iznad istočne obale SAD-a. Modern Warfare (1-3) iako bez nekih većih inovacija u samom gameplayu uspijeva napraviti puno veći spektakl od onoga što imamo prilike vidjeti u novom MoH-u (Battlefield je izostavljen u ovoj priči jer je objektivno ne igra toliko na wow-efekt, iako ga ima, već superiorni gameplay). Dijalozi, kako između misija, tako i za vrijeme njih, iako plitki nisu loše odrađeni, pa tu i nemamo previše zamjerki, a zvučni efekti su odlični i jako dobro prikazuju kako bojno polje zvuči.

(MN) Samo kopiranje nije dovoljno

Nažalost ono što se može izvući iz Warfightera je osrednji gameplay, mnoštvo na silu ubačenih elemenata te pokušaj kopiranja nečega što nije uspjelo. Igra je rekli bismo siva, niti je izrazito loša, niti je izrazito dobra, a kao takvu ćete ju i pamtiti, što sigurno nije bio cilj developera jer u konačnici tko cilja na to da napravi osrednju igru. Puno je tu mjesta za napredak, a ima i tračaka dobre igre. Mi Warfighter preporučujemo ljubiteljima žanra koji čekaju izlazak Black Opsa 2, igre iz serijala koji je MoH u ovoj inačici polovično uspješno pokušao kopirati.