Humanity je simpatična, ali i pomalo morbidna videoigra odgonetanja u kojoj igrač utjelovljuje japanskog lovačkog psa (Shiba Inu) koji ljude odvodi ka “svjetlu” – što doslovnom, što figurativnom.
Zagonetke u Humanityju prostornog su tipa i od igrača traže da određeni broj ljudi uspješno odvede od točke A do točke B. Budući da se oni mogu kretati isključivo ravno, igrač ih mora usmjeravati. Kako igra napreduje, tako naredbe koje može izdati postaju sve složenije, a ista je stvar i s prostorima koje igrač i ljudi moraju svladati.
Ako zagonetku riješi na kreativan način, odnosno ako ljude od točke A do točke B dovede tako da prođu kroz točku C, a nekad i D i E, igra će igrača nagraditi.
Redatelj Yugo Nakamura u Humanityju pomoću zagonetki istražuje koncepte poput zajedništva i sudbine. Iako je igra prilično didaktična, poglavito u dijaloškim scenama, Nakamura ipak povremeno uspije plasirati i suptilnije opservacije.
Primjerice, neke je zagonetke nemoguće riješiti a da se određeni broj ljudi ne žrtvuje za uspjeh drugih, a nagrade za kreativnost optočene su zlatom.
Igra studija Tha LTD. vizualno je vrlo upečatljiva, pogotovo kada se prostori u kojima dominiraju nijanse sive ispune ljudima koji su u odjeći primarnih boja. Ako igrač prostor tijekom odgonetavanja gleda iz ptičje perspektive, Humanity zna djelovati kao brutalističko-digitalna slika američkog majstora kista Jacksona Pollocka.
Iako su zagonetke svih tipova integralni dio videoigara, u naslovima u kojima su one glavna atrakcija, bez obzira na to koliko se redatelji i scenaristi potrudili oko priče i emocija, najviše će uživati analitički tipovi koji gravitiraju ka geometriji i fizici.
Humanity je jedan od tih naslova i ja sam u njemu uživao jer sam taj tip. Narativna komponenta, premda dobrodošla, nije dovoljna udica za one koji to nisu.