‘Hades‘ je izvrstan primjer opuštenog, humorističnog i pristupačnog pripovijedanja o ozbiljnim temama

Američkom nezavisnom studiju za razvoj videoigara Supergiant Games odan sam nešto manje od deset godina. Osvojio me čim sam prvi put zaigrao njegov art décoom inspirirani akcijski RPG “Transistor” iz 2014., znanstveno-fantastičnu priču o nijemoj pjevačici koja se velikim mačem bori protiv inteligentnih robota. Odigrao sam zatim Supergiantove igre “Bastion” (2011.) i “Pyre” (hrv. lomača; 2017.), i uvjerio se da studio nije “one hit wonder”.

Zato sam se s velikim oduševljenjem nedavno bacio na igranje Supergiantove četvrte igre – akcijskog RPG-a “Hades” (hrv. Had, podzemni svijet iz grčke mitologije) iz 2020. godine. Igrač u “Hadu” kontrolira princa Hada Zagreusa, buntovnog sina boga podzemnog svijeta. Had i Zagreus na početku igre nisu u najboljim odnosima i Zagreus zbog toga odluči pobjeći od kuće. Kako se iz Hada ne može samo tako pobjeći, Zagreus stupi u kontakt s Olimpljanima i oni odluče da će mu pomoći. Naoružan raznim oružjem, Zagreus se potom dade u bijeg.

Ključna je stvar u “Hadu” to što se njegovi dijelovi Asfodel, Elizij i Tartar stalno mijenjaju. Jednom će se tako boriti protiv vještica koje će ga gađati čarobnim kuglama, drugi put će tamo biti gorostasi s toljagama, a može se dogoditi i da ga zaskoče leteće lubanje. Dok se probija kroz podzemni svijet, igrač skuplja predmete koji mu omogućuju da pribavi nova oružja i stekne nove sposobnosti. Međutim, ako umre, igra ga vraća na početak.

“Had” je poseban zato što neigrivi likovi Zagreusu nakon svakog neuspjelog pokušaja bijega daju savjete. Primjerice, ako pogine tijekom sukoba s Doomstoneom, nakupinom dragog kamenja i lubanja koja ga gađa laserima, jedan će mu lik reći da bi mu bilo pametno da tijekom tog napada ne mrda. Uz to, igrač će nakon svake Zagreusove smrti doznati važne informacije o njegovu odnosu s ocem. “Had” je izvrstan primjer opuštenog, humorističnog i pristupačnog pripovijedanja o ozbiljnim temama.