FOTO/VIDEO: SVIJET VIDEOIGARA U 2019. 'Sekiro: Shadows Die Twice' svjetlo je na kraju tunela

Pripremanje popisa videoigara koje će obilježiti 2019. godinu bacilo me u depresiju. Sve sami nastavci, ušminkane verzije starijih igara i tek pokoja nova igra. Ako ćemo iskreno, čak se i neki od tih novih naslova oslanjaju na već prokušane žanrove.

Obožavatelje serijala videoigara Far Cry, Devil May Cry, Crackdown, Metro, Kingdom Hearts, Mortal Kombat, Shenmue, Mechwarrior, Dead or Alive, MLB: The Show, Ace Combat, Anno, Tropico, Total War, Rage, The Division, Dirt Rally i Trials njihovi će novi nastavci sigurno obradovati. Ljubitelji igara koje se bave preživljavanjem zombi apokalipse i svemirskim borbama u robotskim odijelima te stiliziranih akcijskih igara veliku nadu položit će u Days Gone, Anthem i Left Alive. Dakako, tu si nova izdanja sportskih igara te sveprisutni Fortnite, League of Legends, Hearthstone i nepregledni niz mobilnih igara.

Živa dosada.

Industrija videoigara (i) ove će godine hrabro koračati utabanim stazama minimalnog rizika i maksimalnog profita. Otud moja depresija.

Da se razumijemo, nisam protiv zarade i ne dozivam obustavu stvaranja uspješnih trilogija, tetralogija i serijala. Dapače, neke od meni najdražih igara ili su dio serijala ili su ga započele. Protivnik sam ideje da je ovakva ponuda igara norma. Protivnik sam igara u kojima se u pozadini tobože umjetničkih odluka kriju one ekonomske. Protivnik sam oslanjanja na imena, a ne na ideje.

Zvuči poznato? Filmske i televizijske industrije koračaju tim istim stazama.

Zašto bih se brinuo za sudbinu lika X u filmskom serijalu Y kad je produkcijska kuća objavila da već sada zna koje će filmove snimati sljedećih deset godina? Uzmimo, na primjer, Thanosovo “Desetkovanje” pred kraj filma Osvetnici: Beskonačni rat. Tuga koju je taj trenutak izazvao trajala je otprilike koliko je trajao izlazak gledatelja iz kina. Ako i toliko. Nije to bila prava napetost, nego umjetna.

Međutim, filmske i televizijske industrije u jednom se ključnom segmentu razlikuju od industrije videoigara. Osim franšiza, nastavaka i novih verzija starijih uspješnica, filmska i televizijska industrija svake godine bez iznimke stvore značajne količine novih filmova i serija, novih autora i novih ideja. Bilo da je riječ o potpuno nepoznatim autorima koji rade svoje prvo umjetničko djelo ili o vječno nezadovoljnim etabliranim autorima željnim kreativnog rizika, možete biti sigurni da ćete svake godine vidjeti barem nešto novo.

Postoji li onda barem jedna videoigra koja će izaći ove godine, a da ispunjava barem jedan od ovih, priznat ćete, skromnih zahtjeva? Postoji, ali samo jedna. Prema najavama, ona će izaći 22. ožujka i zbog nje sam se vrlo brzo probudio iz depresije u koju me bacilo sastavljanje popisa videoigara koje će obilježiti ovu godinu.

Riječ je o igri Sekiro: Shadows Die Twice japanskog studija za razvoj videoigara From Software koji vodi Hidetaka Miyazaki, redatelj igara Demon’s Souls, Dark Souls, Dark Souls 3 i Bloodborne.

Sekiro: Shadows Die Twice (kasnije u tekstu samo Sekiro) akcijsko-avanturistička je igra smještena u stiliziranu verziju Japana kasnog 16. stoljeća, odnosno razdoblja Sengoku. Igrač u igri iz perspektive trećeg lica kontrolira Sekira (što na japanskom znači “Jednoruki vuk”), nindžu koji pokušava pronaći svojega otetog gospodara. Njega, naime, na samom početku igre otima klan Ashina (jedan od klanova koji je stvarno djelovao u razdoblju Sengoku). Sekiro tijekom tog napada na gospodara ostane bez lijeve ruke. Odrezali su mu je članovi klana Ashina. Poražen i osakaćen, Sekiro pada u nesvijest, a klan Ashina s njegovim gospodarom bježi u nepoznatom smjeru.

Tu na scenu stupa igrač, koji preuzima kontrolu nad Sekirom neposredno nakon što se on probudi iz nesvijesti. Igračeva i Sekirova misija je jasna - pronaći mladoga gospodara i osvetiti se. Igrač i Sekiro ubrzo otkrivaju da osvetu neće “posluživati” sami. Pomagat će im i tajanstveni kipar koji se specijalizirao za izradu kipova Bude (Japanci takvog kipara zovu busshi). Dok je bio u nesvijesti, taj mu je kipar izgradio umjetnu mehaničku lijevu ruku. On mu je dao ime po kojem ga igrač poznaje. Sekirovo pravo ime nije poznato. Jedino što se zna jest što mu je činiti. No, Sekiro svojega gospodara i osvetu neće tražiti nenaoružan. U desnoj će ruci nositi katanu, tradicionalni japanski mač koji su koristili samuraji, a lijevu će moći modificirati prema potrebi - nekada će je koristiti kao sjekiru za razbijanje neprijateljskih štitova, a drugi će je put upotrijebiti za ispaljivanje šurikena.

To je, međutim, samo premisa igre. Što Sekira čini drukčijim? Krenimo redom.

Screenshot / YOUTUBE

Sekiro ostaje bez ruke u borbi s pripadnikom klana Ashina

Prvo, igru će za sada moći igrati isključivo vlasnici Sonyjevih i Microsoftovih konzola za igranje te osobnih računala. Dok se drugi studiji i izdavači nastoje probiti na tržište mobilnih igara, From Software se drži onih platformi koje se opravdano smatra platformama za umjetnički ambicioznije igre.

Drugo, Sekiro igračima neće nuditi mogućnost igranja s drugima. U toj igri neće biti okršaja između dvaju ili više igrača, a neće biti ni suradnje. Ovu su odluku na nož dočekali čak i dugogodišnji ljubitelji Miyazakijevih igara. Demon’s Souls, Dark Souls, Dark Souls 3 i Bloodborne nudili su igračima mogućnost suradnje ili (prijateljskih) okršaja. Igrači koji nisu bili dovoljno vješti mogli su druge dozvati u pomoć, a oni zločesti i željni izazova mogli su upadati drugima u igru kako bi im zagorčali život ili kako bi utvrdili tko je bolji. Miyazaki je rekao da je ovaj put htio dizajnirati igru za jednog igrača jer, kako kaže, mogućnost igranja s drugima ograničava.

Treće, nova igra studija From Softwarea neće biti besplatna. Dapače, izvjesno je da će nakon nekoliko mjeseci izaći i nešto dodatnog sadržaja koji ćete također morati kupiti. Hoćete li odmah kupiti “sezonsku propusnicu” i time ostvariti pravo na sav dodatan sadržaj koji će izaći ili ćete ga kupiti kada izađe, ovisi o vama i vašem budžetu. From Software u svojim videoigrama za sada nije imao mikrotransakcije, što bi trebao biti standard za igre koje na dan izlaska koštaju 499 kuna i više, pa nema razloga misliti da će ih sada uvesti, a činjenica da se Sekirov izgled, koliko je poznato, neće moći znatnije mijenjati, sugerira da igra neće nuditi ni mogućnost kupnje “kozmetičkih” promjena kao što su odjeća i slično.

Četvrto, riječ je o novoj igri. Nije nastavak serijala, nije ušminkana varijanta postojeće igre i nije napravljena po licenci. Premda ljubitelji videoigara često znaju vapiti za novim nastavcima svojih omiljenih serijala, ti nastavci rijetko kad uspiju dostići umjetničke visine originala. To, dakako, ne vrijedi uvijek s obzirom na to da su se videoigre od svojih početaka do danas tehnički razvile. Primjerice, ne možemo reći da je prvi nastavak serijala The Legend of Zelda na višoj umjetničkoj razini od posljednjeg. Nadalje, tehnološki razvoj videoigara dopustio je studijima da ponovno izdaju neke svoje uspješnice. Premda većina studija izdavanje tih izdanja nastoji umjetnički opravdati, u velikoj većini slučajeva to su odluke motivirane novcem, a ne umjetnošću. Slično je i s igrama koje su rađene po licencama. Naravno, izrada igara tog tipa sadrži prave umjetničke izazove, međutim, nikako nije isto raditi igru koja se temelji na postojećim umjetničkim djelima i igru koja predstavlja novu ideju.

Peto, Sekiro će biti težak. Koliko težak? Miyazakijeve igre Demon’s Souls, Dark Souls, Dark Souls 3 te Bloodborne na glasu su kao prilično teške, ali pravedne. Također, Miyazaki težini ne pristupa iz perspektive “računovođe” koji zbraja i oduzima brojke koje stoje iza pojedinih napada i obrana od njih, nego kažnjava igračevu nepažnju i nedostatak koncentracije. Poput strogog profesora, on podučava te potom traži gotovo savršeno razumijevanje gradiva. Možda najvažnije, težina Miyazakijevih igara u skladu je s njihovom općom estetikom te situacijama u kojima se igrač zatječe. Nerijetko je riječ o mučnim sukobima s nadnaravnim silama i moćnim bićima koji stoje između igrača i njegovih ciljeva. Ti su sukobi gotovo uvijek osobne prirode i od igrača traže donošenje odluka s dugotrajnim posljedicama na njegovo psihološko stanje. Miyazaki ne preza od toga da igrača pretvori u negativca te ga dovodi u situacije u kojima mora odlučiti između dva zla. Takav se nijansirani pristup rijetko viđa.

Promotrimo li Miyazakijeva Sekira iz perspektive industrije videoigara čije prihode najviše gura tržište mobilnih igara i čiji igrači, čini se, jedino igraju formalno besplatne natjecateljske igre za više igrača poput Fortnitea studija Epic Games, igre koje igračima kroz različite modele kontinuirano daju nov sadržaj poput Destinyja studija Bungie te igre koje su, zapravo, online inačice već etabliranih igara poput Grand Theft Auto Online, nova igra studija From Software djeluje posebnije. Djeluje beskompromisno i hrabro.

Sekiro predstavlja kulminaciju Miyazakijeva dizajnerskog i redateljskog rada koji je počeo igrom Demon’s Souls. Tajanstven i mračan svijet inspiriran japanskom i europskom poviješću, minimalistička priča puna složenih likova te precizne borbe temelji su na kojima je Miyazaki izgradio svoj stil. U igri Dark Souls dodatno je rafinirao pripovjedačke tehnike, svijet i likove koji u njima žive učinio je životnijima, a borbe je učinio još preciznijima i raznovrsnijima, što zbog većeg asortimana oružja, što zbog preciznijih animacija. Premda su obje formalno RPG-i (“role-playing game”), i Demon’s Souls i Dark Souls najmanje mare za tradicionalno najbitnije elemente RPG igara - izgradnju lika kroz dodjeljivanje bodova njegovim karakteristikama, kao što su snaga, preciznost i vitalnost. Taj se “nemar” najbolje očituje u tome što je obje igre moguće završiti bez da lik unaprijedi dalje od početne razine. Miyazaki je svoj asketski stil naočigled do vrhunca doveo u igri Bloodborne, akcijsko-avanturističkoj igri s elementima horora, i to onog koji je proslavio pisac H. P. Lovecraft. RPG elementi gurnuti su još više u pozadinu, a u prvi su plan stavljene borbe. Sinergija između animacija borbe, svijeta u kojem se igra odvija, priče koju igra priča rijetko je kada bila bolje pogođena nego što je to u Bloodborneu. Doda li se tome činjenica da igrač ni u jednom trenutku nije siguran u to što radi, ali da svejedno hrabro kroči naprijed, jasno je zašto Bloodborne mnogi smatraju jednom od najboljih modernih igara te jednom od najboljih igara svih vremena.

Dio uzbuđenja oko Sekira upravo proizlazi iz činjenice da Miyazaki uspio svoj stil ogoliti do njegove esencije. Premda je raskošno producirana i vizualno impresivna, Sekiro je u svojoj srži minimalistička igra. Premda se minimalizam često veže uz vizualno oskudne igre nižih rezolucija i ambicija, kao što su, primjerice, Journey ili Inside, Sekiro svoj minimalizam prezentira drukčije.

Počevši igrom Demon’s Souls, Miyazaki je u svoje akcijsko-avanturističke igre stavljao elemente RPG žanra, međutim, te je elemente postupno sve više vadio, a u Sekiru ih je u potpunosti izostavio. Zašto? Zato što njegove igre nikada u svojoj esenciji nisu bile “brojčani” RPG-i poput Diabla. One su bile RPG-i priče, odluka i posljedica, ali ponajviše su to bile igre fizičkih sukoba, s pomoću hladnog, vatrenog ili magičnog oružja. Eliminacijom nepotrebnih brojki, Miyazaki se mogao fokusirati na ono do čega mu je najviše stalo - na borbe. Kako su iz From Softwarea otkrili časopisu Game Informer, borbe u Sekiru bit će pravi spektakli, ravnopravni takmaci kultnim borbama protiv Flamelurkera u igri Demon’s Souls, Ornsteina i Smougha u igri Dark Souls te gospodarice Marije od Zvjezdanog tornja sa satom u igri Bloodborne.

Ne znam za vas, ali mene takva predanost umjetničkoj viziji inspirira. Uzmemo li u obzir da je Miyazaki svakom sljedećom igrom unapređivao svoj pripovjedački stil i prezentaciju vizije svijeta u kojem će igrač živjeti za vrijeme igranja, nema razloga sumnjati da oba elementa u Sekiru neće biti na najvišoj razini. Dapače, Miyazakijev način rada to maltene garantira.

Sekiro: Shadows Die Twice zbog svega je navedenog najvažnija igra koja će izaći 2019. godine i svaki bi je ljubitelj videoigara trebao zaigrati.