Igra igranja uloga (RPG) "Baldur‘s Gate 3" redatelja Swena Vinckea nasilan je sudar dvaju aspekata videoigara koje njihovi autori već desetljećima pokušavaju pomiriti – pripovjedačkog i igračkog. Iako se radi o arhetipskom RPG-u – zmajevi, vilenjaci, čarolije i borba protiv izvanzemaljskog fantastičnog neprijatelja – "Baldur‘s Gate 3" igrača u taj svijet uvede nježno – preko emocija koje su decidirano ljudske. Igra ga na samom početku "pita" je li suosjećajan, spreman saslušati drugog i pomoći mu. Ako kapne kakva nagrada za to – super! Ako ne, nema veze. Dobro djelo je samo sebi svrha. Drugim riječima, igrač se u njoj može ponašati u skladu sa svojim moralnim kompasom, a može, eskapizma radi, privremeno zakoračiti u mrak kako bi, u sigurnom okruženju, očijukao sa "zlim" impulsima koji u njemu čuče.
Za razliku od nekih drugih igara, igračeve odluke u ovoj imaju opipljive i trajne posljedice. Ilustracije radi, jedan lik s kojim sam razgovarao bio je prilično mrzovoljan i ratoboran te nezainteresiran za tuđu muku. Igra mi je ponudila nekoliko načina za rješavanje te situacije – razgovor, puštanje sukobljenih strana da se pobiju ili ubijanje jedne strane. Kako sam u duši pacifist, odlučio sam se za razgovor, međutim ne trpim nasilnike pa sam skoro iz korica isukao mač kako bih zaštitio slabijega.
Što se emotivno-pripovjedačkog tiče, "Baldur‘s Gate 3" je sve ono što igre trebaju biti – prilika da igrač sadržaj oblikuje prema svome biću, ali i da iskusi drukčije. S druge strane, s igračko-mehaničke strane, nisam siguran da ima dovoljno sati u danu da shvatim sve detalje koje su pedantni dizajneri u nju stavili. "Baldur‘s Gate 3" nije igra za opuštene koji će je odigrati nekoliko puta tjedno jer od igrača traži da u glavi drži nebrojeno mnogo najrazličitijih informacija. Da bi situacija bila gora, nema načina da mu se one nježno prezentiraju. Dizajneri kompleksnijih igara morali bi pronaći način da sve te nijanse, neke od kojih su jako bitne, igraču objasne na jednostavniji i pristupačniji način.