Mi smo minutu uranili, a on je minutu zakasnio, pa smo se s profesorom Matom Paricom (46) susreli na stepenicama. Uveo nas je u zgradu i poveo do svojeg ureda na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Sami ga nikad ne bismo pronašli. Lijevo pa desno, stepenicama malo gore, pa puno dolje - i eto nas pod morem. Ne doslovno, ali u razini, možda čak i koji centimetar ispod njega. Boce s kisikom ipak nam nisu potrebne, premda su našem sugovorniku jednako važno radno sredstvo kao računalo, kreda ili ploča. Oko nas su knjige, karte i računala. Reklo bi se, profesorov prirodni radni ambijent. Za dr. sc. Matu Paricu nije. Njegovo je radno mjesto ipak još koji metar ispod površine mora.
Nije slučajno da podvodni arheolog radi gotovo ispod razine mora i kada nije pod morem. Njegov ured nalazi se u povijesnoj jezgri Zadra, na samoj rivi, tik uz Fošu. U više od dva desetljeća Parica je zaronio na stotine lokaliteta duž Jadrana, istraživao je antičke luke i potopljena pristaništa, rimske kamenolome i tragove nekadašnje obale.
Fantastično iskustvo
Široj javnosti postao je poznat nakon otkrića "hrvatske Atlantide", sedam tisuća godina starog naselja i kamene ceste u Solinama pokraj Korčule. Vijest su prenijeli BBC, CNN, Deutsche Welle i brojni drugi svjetski mediji. No, za Paricu je to bio samo jedan komadić mnogo veće slagalice. Nakon Korčule uslijedila su nova otkrića potopljenih neolitičkih naselja, a danas s timom istražuje lokalitete kod Galešnjaka, pokušavajući rekonstruirati krajolik kakav je postojao prije nego što je more, nakon završetka posljednjeg ledenog doba, preplavilo nekadašnje kopno.
U Zadru je završio školu, ondje diplomirao arheologiju i ostao predavati. Roniti je počeo još kao dječak, a na studiju je prvi put izišao na arheološki teren. Dvije ljubavi, arheologija i ronjenje, spojile su se gotovo prirodno.
Što podvodnu arheologiju čini tako posebnom, gledate li podmorje drukčijim očima kada tragate za antičkim opločnikom ili je isto nekome tko traga za hobotnicom za pod peku?
- Jedno je rekreacija, a drugo je posao. Ronjenje za opuštanje ili čak za terapiju ne ide ispod 40 metara dubine. U drugom slučaju riječ je o jako puno fizičkog rada na pripremama i organizaciji zarona, od priprema boca i pumpi do tegljenja. Ako nešto nije u redu s pumpom ili brod nije u optimalnom stanju, taj dan se ne radi - priča profesor.
- Čim sam prvi put zaronio na jednom podvodnom arheološkom lokalitetu, to je bilo to, fantastično iskustvo - dodaje profesor.
Gdje se dogodio taj zaron?
- U Pakoštanima 2004. godine. Tamo je moj kolega Marko Meštrov pronašao luku iz antičkog razdoblja i kasnoantički brod ispod pijeska. Tada se ponovno aktivirao i danas pokojni prof. Zdenko Brusić, jedan od utemeljitelja hrvatske podvodne arheologije koji je značajan i u međunarodnim okvirima. Sve to na mene je ostavilo velik dojam. Bio sam dio tog tima i to su bila moja prva istraživanja. To pumpanje s morskog dna sam prije gledao samo na televiziji. Pretražujemo, vadimo stvari s morskog dna, bilo mi je kao da sanjam. Nalazi su prekrasni - govori prof. Parica sa žarom studenta koji je upravo izronio s dna.
Neponovljiv nalaz
Za razliku od kopnenih nalazišta gdje je većina predmeta razlomljena ili oštećena, podmorje često čuva gotovo netaknute tragove prošlosti.
- Pronalazimo kožu od cipela, masline, posude, čaše, sve je kao novo, praktički odmah spremno za muzejske vitrine. Antičke luke su posebne i zahvalne jer su bile dobro zaštićene, pa su onda i zamuljene. Kad bi u taj mulj pali novčić, kopča ili sličan predmet, on je za njih bio izgubljen. S godinama se tu nataloži još sloj mulja, možda i kamenja, pa ne može biti ukraden jer je također nevidljiv za kupače i rekreativne ronioce. Tako ga onda izvučemo mi i nama postaje vrijedan nalaz - kaže profesor Parica.
Od svih dosadašnjih zarona jedan se izdvaja. Moguće će ostati neponovljiv. Kako god, pratit će ga cijelu njegovu znanstvenu karijeru.
- Soline, neolitički lokalitet koji je raritet i u svjetskim okvirima što se tiče arhitekture i značaja samih nalaza. U ono vrijeme, prije sedam tisuća godina, naselja su uglavnom bila na otvorenom. Ovdje na zadarskom području gradilo se od kolaca, šiblja i blata, a na južnom Jadranu koristile su se pećine. To je bio standard. A mi nalazimo naselje koje ima obalu sedmerokuta, ima cestu do naselja, bedem s kulama, znači nešto stvarno nevjerojatno za to doba - ističe profesor Parica.
Prvi zaron obavio je 2019. godine. Kako je do njega uopće došlo? U ovom slučaju nije se radilo o slučajnom zaronu, nego se ta prva drama odigrala za računalom. Profesor je analizirao satelitske i zračne snimke na području između Korčule i Lumbarde. Neobična velika pličina pravilnog oblika koja je stršala s istočne obale Korčule učinila mu se presavršenom da bi bila prirodna. Iako se nalazila na dubini od oko četiri metra, odlučio ju je provjeriti na dah s kolegom, također podvodnim arheologom Igorom Borzićem i Korčulaninom koji izvrsno poznaje teren. Prva provjera terena bila je zaron na dah. Dubina od četiri metra ih je malo poljuljala jer su nakon prvih zarona mislili da bi se ipak moglo raditi o prirodnom fenomenu, odnosno da bi takvo što bilo preduboko za ljudsku konstrukciju. No, onda su pronašli prve kamene sjekire i kremeni alat koji su bili potvrda da se radi o senzacionalnom nalazištu iz mlađeg kamenog doba.
- Naselje je promjera oko 100 metara. Koliko je tu živjelo ljudi? Je li to samo naselje ili je to bio trgovački centar ondašnjeg vremena? Teško je reći. Meni je to zanimljivo iz još jednog razloga - komponenta pomorstva koja je zapostavljena u to doba. A imamo dokaze da oni trguju kremenom koji se doprema s talijanske obale, opsidijan - vulkansko staklo od kojeg prave strelice. A pitanje je što odvoze tamo. Vjerojatno neke svoje prerađevine, je li to možda hrana, odjevni predmeti? To sagrađeno naselje vjerojatno je jedan veliki iskorak u njihovoj kulturi kao posljedica te trgovine - smatra prof. Mate Parica.
"More je poput sefa"
No, najveći pronalasci ne kriju se uvijek u čitavim potopljenim naseljima. Ponekad je dovoljan jedan jedini predmet. Svjedoči to pronalazak drvenog antičkog sidra u uvali Caska na Pagu u projektu koji je vodila njegova kolegica arheologinja Irena Radić Rossi.
- To je bilo stvarno nevjerojatno jer su drveni predmeti iz tog doba rijetkost, gotovo se nikad ne očuvaju. Općenito, malo je takvih sidara i u svjetskim razmjerima. Na Jadranu nema niti jednog. A išli smo u bezvezni nedjeljni zaron, da malo začeprkamo po dnu, i naletjeli na sidro. Sada je u muzeju na Pagu - govori.
More je, navodi, poput sefa, prava riznica očuvanog blaga. Čuva sve, od amfora do brodoloma.
- Ako je nekome nekada pao top na 50 metara dubine, jednostavno možete na njega naići bez obzira na to koliko je vremena prošlo. Dakako, ako prije na njega ne naiđe kradljivac - kaže profesor.
Jadran je, napominje, prava riznica povijesnog blaga. Na manjim dubinama između otoka može se naići na veliki brodolom s amforama.
- U velikim dubinama od 60 do 100, pa i 150 metara ostaci su već polako zamuljeni. No, mi svakih nekoliko godina otkrijemo neki veliki brodolom potpuno netaknut. Ima toga još jako puno. Ja radim prapovijest, zanimljiva su ta starija razdoblja od neolitika, eneolitika i brončanog doba jer ih nema puno. Uz obalu ima jako puno maritimnih vila koje su imale bazene za čuvanje ribe, solane... Ali, podvodna arheologija su brodovi i zrakoplovi iz Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Svi oni imaju svoju priču - kaže profesor.
Jedan radni dan na dnu zapravo traje od jutra do mraka, istraživanje je neusporedivo s onim na kopnu.
- Krećemo s pripremama opreme, od boca do cijevi do broda. Radimo u timovima, dvoje po dvoje, ili u četvero ako su veća istraživanja, ograničeni smo mamutskim sisaljkama. Onda slijedi brifing, moramo se dogovoriti što vadimo i kojim tempom. Važan je jer smo pod vodom ograničeni u komunikaciji. Na kopnu jedan arheolog može kontrolirati deset studenata, a dolje toga nema, svatko radi svoje, zato dolje moraju ići iskusni - napominje.
Stotine neotkrivenih luka
Idu u četiri ture zarona, a svaki traje dva sata.
- S pauzama začas vam dođe 18 sati. Onda raspremanje, evidentiranje, pa rješavanje dokumentacije, fotografija, nacrta. Cjelodnevni fizički posao - priča nam profesor.
Ima vjerojatno i gušta?
- Ima gušta, onaj trenutak kad zaronite i trenutak kad nešto pronađete. Ostalo je rad. Kao u filmu ‘Beskrajni dan‘. Rekreativci uživaju cijelo vrijeme - smije se profesor.
Jadran je, navodi, atraktivan za podvodnu arheologiju u svjetskim razmjerima, i to iz više razloga.
- Prije svega, zbog čistoće mora. Ima vapnenačku osnovu te nema velikog premještanja pijeska i mulja. Jako je važna razvedenost obale. Kad kažemo zemlja tisuću otoka, u arheološkom smislu to znači da smo tijekom povijesti imali bezbroj dobrih mjesta za luke, naselja i slično. Italija, Sicilija, gotovo cijelo Sredozemlje to nemaju; ako su imali pogodnu luku ili neolitičko naselje, ono je već u rimsko doba preslojeno, i u srednjem vijeku je bilo luka i danas je luka - objašnjava profesor.
To bi značilo da još ima puno tajni koje tek trebate otkriti?
- Da. Zadar i Dubrovnik su po principu ovih gradova iz Sredozemlja ‘uništili‘ te slojeve, ali ono što mi imamo su stotine neotkrivenih prapovijesnih luka i naselja koja su ostala sačuvana između otočića - kaže profesor Mate.
