Bill Cunningham: I sa 90 godina biciklom juri New Yorkom i stvara zvijezde

ZAGREB - Svi se mi uređujemo za Billa, kaže urednica Voguea Anna Wintour u dokumentarcu Richarda Pressa i Philipa Geftera “Bill Cunningham New York” posvećenom legendarnom fotografu i kolumnistu New York Timesa bez kojega ni New York, a posebno njegova moda, ne bi bili što su danas.

Zaluđen ženama u krznu

U glavnom gradu osobnosti Cunningham već 60 godina fotografira najoriginalnije i najosebujnije. I sam je jedan od njih. U malo prevelikom plavom sakou, samtericama i crnim cipelama navučenim na praktične sportske čarape, nasmijani je stari fotograf kum street style fotografije. Njujorčane, zapravo, ništa ne može odvratiti od teorije da je street style nastao upravo 40-ih, onoga dana kad je Bill zgrabio fotoaparat i izišao na ulicu. Vidio je što drugi nisu.

- Modna revija je na ulici. Uvijek je bila i uvijek će biti - kaže Bill Cunningham . Uvijek je na asfaltu, okine jednom, dvaput ili vas ignorira, što je modna smrt. Izaći u Billovoj kolumni u New York Timesu pitanje je potvrde veće od pohvale za dobar outfit. Utegnuti dendiji i gospođe u krznu koje toliko voli na njegovim su slikama poruka otpora i pobjede nad zaglupljujućim svijetom, šamar snobizmu, divljenje ljepoti.

Stroga kontrola

Svi znaju da je Cunningham potpuno nepotkupljiv. Ponaša se kao da ne zna za tvrdu hijerarhiju, pravila i društvenu viziju lijepog i bogatog New Yorka. Svi su mu isti. Na njegovim fotografijama iskaču samo jedinstveni. Cunninghamovi suradnici kažu da se nikad nije prodao ni za milimetar. Osobno sjedi sa svakim grafičkim dizajnerom koji postavlja njegovu kolumnu. Vjeruje se da od stotina tisuća fotografija koje je objavio nikad nijedna nije izašla bez njegove kontrole. Nema ustupaka. Što Bill ne smatra cool stilom, neće biti ni fotografirano ni objavljeno pod njegovim imenom. Počeo je fotografirati kao dijete, na skijalištima New Hampshirea na koja je iz Bostona išao vlakom. Ali fotografija je bila samo razbibriga. Cunningham kaže da mu je prava strast bilo promatranje ljudi. Imao je talent, oko i strpljenje. U otkačenoj priči koju voli pričati, Cunningham objašnjava da to ništa ne bi osvijestio da nije bilo poslovotkinje u bostonskoj robnoj kući Bonwit Teller gdje je zarađivao džeparac puneći police.

- Gledam te vani na pauzi kako promatraš ljude - rekla mu je jednoga dana. Bill je odgovorio da mu je to hobi.

- Ako misliš da nose nešto krivo, zašto ih ne preurediš u glavi - rekla je, i Bill je to prihvatio kao prvu profesionalnu orijentaciju u životu.

Prve fotografije

Ljude je na ulicama počeo fotografirati tijekom Drugoga svjetskog rata malim Brownie fotoaparatom.

“Problem je u tome što nisam dobar fotograf”, napisao je o sebi u New York Timesu.

“Da budem iskren, presramežljiv sam. Nisam dovoljno agresivan. Uvijek sam samo volio gledati divno odjevene žene i još volim. To je sve”.

U New York je došao 1948., nakon što je odustao od Harvarda. Počeo je raditi u marketinškoj industriji, ali je brzo osnovao vlastiti biznis. Izrađivao je šešire William J. Pokupili su ga u vojsku pa u korejski rat. Čim se vratio u New York počeo je pisati o modi za New York Times. Po cijele je dane stajao pred restoranom Le Cirque njujorškog ugostiteljskog velikana Siria Maccionija i čekao hoće li mu doći pred kameru neki od bogatih i slavnih koji nisu zaobilazili to mjesto.

Amerikancima je otkrio Azzedinea Alaiju i Jean-Paul Gaultiera, što im je značajno pokrenulo karijere. Svakodnevno fotografirajući prolaznike na Manhattanu, jednom je 1978. slučajno fotografirao Gretu Garbo. New York Times objavio je fotografije, a urednik Arthur Gelb proročki proglasio: “Ovo je prekretnica! Prvi put objavljujemo fotografije poznate osobe bez njezina pristanka”.

Bill je ostao u New York Timesu i postao kolumnist. Modu na ulicama dokumentira u kolumni “On the Street” koja zahvaljujući Billovu instinktu industriji gata buduće modne trendove. Kolumna “Evening Hours” dokument je noćnog života New Yorka, o partyjima, otvorenjima, promocijama, humanitarkama i čita se više kao prilog kulturnoj antropologiji nego kao društvena kronika.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA