BEZ MOBITELA SE NE MOŽE, ALI ŽELITE LI ODGOJITI ZOMBIJE? Dijete ode u park, roditelj misli da se druži s vršnjacima, a ono na klupi bulji u ekran

U svakoj se učionici danas, pod odmorom, može vidjeti barem poneko dijete koje zvono što najavljuje veliki školski odmor nije motiviralo da odjuri daleko od školske klupe.

Dapače, mirno sjedi, zalijepljeno za stolicu, pogleda prikovana o ekran mobitela. Možeš mi uzeti slatkiše, bicikl, druženje s prijateljima, izlaske, ovisno o dobi - no, ne diraj mi mobitel, tako danas nerijetko razmišljaju školarci, često još u dobi jako dalekoj od adolescentskih godina. I dok neki dječji psiholozi tvrde da “za prvi mobitel uvijek ima vremena”, drugi smatraju da je u redu djetetu dati mobitel onda kad ga dobije i većina djetetovih vršnjaka, ali pritom budno pratiti kako ga i koliko koristi.

“Dosad nisam imala slučaj da su roditelji zatražili pomoć jer je dijete ovisno o mobitelu, da je to bio primarni razlog dolaska. No, često se kroz razgovor, kad dođu zbog nekog drugog problema, vidi i prevelika konzumacija ekrana u pozadini problema, vide se posljedice koje djeca imaju jer previše vremena provode s pametnim telefonom, tabletom, laptopom. Ima djece koja postanu povišeno napeta, anksiozna, neka razviju tikove. Neka djeca su lakše iritabilna, organizam im brže reagira na previše energičnih, predugih podražaja, imaju burne reakcije, lako se ljute...”, navodi psihologinja Tea Knežević.

Neispavani klinci

“Kod upotrebe pametnih telefona može lako doći do začaranog kruga baš kod one djece koja se teže povezuju s drugom djecom, koja teže sklapaju prijateljstva. Takvo dijete kad se fokusira na svijet igrica i mobitela ima manju želju i potrebu potruditi se steći prijatelje. Naprosto puno manje vremena provode vani, na igralištu, u parku, a nemaju ni volju za time jer im se čini da su igre vani s vršnjacima bitno manje zanimljive i podražajne nego što su sadržaji koje konzumiraju za ekranom. Neka djeca na nastavu dolaze neispavana jer su noću potajno na mobitelima, roditelji često toga nisu ni svjesni. Obično je riječ o majkama i očevima koji ne znaju jasno i dosljedno postaviti granice, a kad i pokušaju postaviti ih, dijete se, što je sasvim očekivano, buni. No, na roditelju je da dijete vodi i da mu jasno da do znanja koliko može koristiti ekrane”, navodi psihologinja Knežević.

Kristina Bačkonja, psihologinja koja radi s adolescentskom populacijom, kaže da čuje primjere poput sljedećeg: “Dijete ode van, u park, roditelj kod kuće misli da je odlično to što je na zraku i što se vani druži s vršnjacima, a nema pojma da dijete vani sjedi na nekoj klupi i ne odvaja pogled od ekrana mobitela, da uopće nije u interakciji s drugom djecom, ili da prijatelj pored njega sjedi, isto tako sa svojim mobitelom, pa jedan do drugog, sami a skupa, gledaju i tipkaju...

Pustite djecu da dišu

Nikako ne mislim da bi roditelj trebao odlaziti za djetetom, uhoditi ga, jer to dugoročno narušava odnos povjerenja. Povjerenje i jest ključno, na tome se radi od rođenja, od najmanjih nogu, i ako je roditelj dobar model svojoj djeci, sve ide puno lakše. Nije dobro ‘stiskati’ djecu kroz prijetnje i ucjene. Čim su jako velika ograničenja, a ima djece kojima je potpuno zabranjen mobitel i surfanje već u dobi kad je to većini njihovih vršnjaka odavno dostupno, ta djeca gotovo uvijek pružaju otpor”, govori Bačkonja i dodaje: “Nekad roditeljima ne preostaje ništa drugo nego pustiti dijete, ne mogu baš sve situacije kontrolirati i vidjeti što dijete radi. No, ono što mogu jest - razgovarati s djecom, davati im primjer vlastitim ponašanjem, a jako je puno odraslih koji svojim ponašanjem daju suprotan primjer od onoga što traže od djece. Naime, verbalno govore jedno, a neverbalno poručuju nešto sasvim drugo.

Pa, ako su majka ili otac non-stop na mobitelu, makar i u poslovne svrhe, kako onda braniti djeci i tražiti da se ona ‘maknu’ s mobitela? To djeca, pogotovo ona u adolescenciji, ali i ona mlađa, jako dobro vide i odmah registriraju, to je prva stepenica na kojoj kao roditelji padamo, gdje više nemamo nikakav kontraargument”.

Dr. Milivoj Jovančević, pedijatar, govoreći o generacijama koje od prvog dana rastu u svijetu sveprisutnih pametnih telefona, daje primjer iz svoje prakse: “Dogodi se da kad pitam roditelje koliko njihovo jednogodišnje dijete može zadržati pozornost na nečemu što ga jako zanima čujem i odgovore tipa: ‘Slikovnicu će gledati minutu-dvije, a ako mu damo mobitel, to može gledati dok mu ne oduzmemo...’” “Neki roditelji nisu svjesni koliko je to štetno za dijete, a neki idu i linijom manjeg otpora.

Nemaju vremena baviti se djetetom pa je taj ekran često spas dok oni nešto drugo moraju obaviti. No, tu se javlja problem ranog razvoja mozga, mi evolucijski nismo baš naučili gledati dvodimenzionalnu pokretnu sliku, sve ovo što gledamo i doživljavamo utječe na to kako će nam se mozak formirati. Kad je riječ o pokretnim slikama, svejedno jesu li u pitanju mobiteli ili drugi ekrani, neka pedijatrijska društva ne preporučuju nikakve ekrane u prve dvije, a neka čak u prve tri godine”, upozorava dr. Jovančević te nastavlja: “Ti sadržaji pretjerano plijene pozornost djece, dolazi do prekomjerne stimulacije mozga, neka djeca nisu spremna nositi se s time. Konačno, to uključuje i elektromagnetska zračenja koja mogu biti značajna, ovisno o vrsti uređaja, o tome koliko je uređaj udaljen od bazne stanice, je li signal lošiji ili nije, a učinci elektromagnetskog zračenja nisu sasvim poznati”.

Manjak empatije

“Osim toga, mladi roditelji izloženi su velikim izazovima, vrlo malo vremena imaju za interakciju s djecom, često se ta interakcija svodi na ‘tehnikalije’ tipa tko će dijete nahraniti, presvući, nekamo odvesti, dovesti, a manje je vremena za sjesti u miru, pričati, gledati slikovnice, učiti što je dobro, što nije, što se smije, što se ne smije u životu pa kod djece koja toga manje dobiju vidimo i manjak empatije, dosta zamjetan u novijim generacijama.”