Bekim Sejranović, najseksi pisac na Balkanu: Prvo osvojiš žene, pa ćeš i muškarce

ZAGREB - Bekim Sejranović zgodna je pojava u našoj književnosti. I to zgodna pojava u književnom smislu, ali i kao miljenik žena.

- Ja miljenik žena? Pa, i žene su moje miljenice, to je obostrano. Možda kada bi me malo bolje upoznale, možda im ne bih bio tako drag. Ma, primijetio sam da se malo više motaju oko mene od kada su krenule moje knjige, kao da me sada više vole. Ali, to je recept kojeg su još Beatlesi otkrili. Prvo osvojiš žene, pa ćeš i muškarce. Mada, kako te žene brzo zavole, tako te brzo i otkantaju - komentira pisac i prevoditelj koji godinama živi na relaciji Oslo - Hvar.

Žene zauzimaju dobar dio Sejranovićevog života. Tek mu je 39 godina, a iza sebe već ima tri braka. Dva ovjerena pred svjedocima i treći koji nije ozakonio, ali ga ne smatra manje vrijednim. O tome priča otvoreno, nema gorčine u njegovom glasu dok odgovara na pitanja o svojim bivšim ljubavima.

- Kad nešto ne ide, onda je najbolje prekinuti. Uvijek sam prekidao veze u kojima sam bio onakav kakav nisam želio biti. Nevjenčani brak mi je zapravo i najduže trajao. Mnogima brakovi nisu uspjeli, zašto bi meni? Kod mene je to nekako, spontano, zaljubiš se i uletiš u vezu.

Uroniš, ako veza ne valja prije ćeš izroniti, a ako valja, ostat ćeš. Možda me ubijala svakodnevica. Možda sam i romantik. Često se sjetim one rečenice “živjeli su sretno do kraja života”. Pitam se uvijek što su radili u međuvremenu. Naravno da bih se volio skrasiti, ali možda ja to naprosto ne mogu isfurati. Kao da žudim za nečim, a na kraju shvatim da to nije to - nastavlja Bekim.

Sejranović se ne zanosi bajkama i mitovima o ljubavi, iako se, nakon toliko veza, ne može reći da nije pokušao.

Sreća s rokom trajanja

- Kad pogledam sve faze svog života, najsretniji sam bio kad sam bio s nekim u vezi. Mislim da ne postoji konačno rješenje u životu i svaka sreća ima rok trajanja. No, i svaka loša stvar ima rok trajanja, pa ako imaš motiv, jaši na tom valu dok traje, a kad te život ‘spusti’, stisneš zube i čekaš da se opet digneš.

Ne može se preživjeti bez ožiljaka. I oni za koje nam se na prvi pogled čini da imaju sa-vršen život, imaju svoje probleme. Svakome su njegovi problemi najgori. Nekome je najveći problem što mu je netko novi BMW izgrebao ključevima - ističe Sejranović, rođen u Brčkom u kojem je živio do 1985. kad mu se obitelj preselila u Rijeku.

Tamo je završio pomorsku školu i studirao kroatistiku, da bi se 1993. preselio u Oslo. U glavnom gradu Norveške magistrirao je južnoslavenske književnosti. Izdavač mu kao adresu navodi Oslo - Hvar. Prema njegovim riječima, između Osla i Starog Grada na Hvaru, još bi se moglo napisati Rijeka, Zagreb, Brčko, Tuzla, Beograd, Sarajevo, jedan mali brodić na Savi i još poneko mjesto. Majka mu živi u Belgiji, otac u Australiji, prijatelji su mu doslovce razbacani svugdje po svijetu.

Pisac - lutalica

Pomirba života na nekoliko adresa ušla je i u njegovu književnost. Činjenica da je i stvarnosno potkrijepljena dobra je za cover knjige, no koliko ga je ponio model pisca - lutalice, jedan od postojanih klišeja u suvremenoj svjetskoj književnosti?

- Imao sam u studentskim danima fazu kad sam se fascinirao piscima - pustolovima, primjerice Hemingwayom, onima koji su svoj život prebacili u književnost. Kod mene je puno više splet okolnosti, a ne svjestan izbor.

Nomad u duši, ali ne po izboru, Sejranović nakon svih godina lutanja razmišlja o smirivanju.

- Dosadila mi je malo ta razbacanost. Kada poželim vidjeti svoje, moram proputovati pola svijeta. Maštam o kućici u prirodi. Ovakav način života nastao je još kad sam bio mali, kada su mi se roditelji razveli. Preselio sam se u Rijeku, zatim u Norvešku i s vremenom se to razvilo u neki način života.

Stvari se događaju, nije bio moj izbor da se preselim u Norvešku. Ali, naučiš puno toga, a najviše poznavati samog sebe.

Svi mi se čude da sam toliko vremena u Norveškoj, a da nemam stalni posao, nemam stan... Imam ja nešto što zovem slobodom, iako i ona postaje kolotečina. Prije sam bio čvrst u stavu da ne želim raditi svaki dan od osam do četiri, da znam kad mi je godišnji, ali osjećam da bi mi baš takav period stabilnosti dobro došao.

Ne znam što će dalje biti, ali plan da kupim neku kućicu na planini u Bosni mi je primamljiva ideja. Nije problem putovati i lutati, ali čovjek treba imati bazu, četiri zida i krov nad glavom. Ja to nemam. Imam stan od mame u Brčkom, kuću na Hvaru koju sam kupio sa šest prijatelja, ali tamo nikada nismo zajedno. Dogovaramo se kad je čiji “red” - priča Sejranović.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA