Edin Hasanović rodio se 2. travnja 1992. u Bosni. Imao je svega dva mjeseca kad su mu četnici u ratu ubili oca Senada, koji je tad bio tek 26-godišnjak. Edin, koji danas živi u Njemačkoj, gdje je izgradio uspješnu glumačku karijeru, očeve posmrtne ostatke još nije pronašao. Svakoga 1. lipnja ovaj mladić s velikom tugom i sjetom prisjeća se voljenoga tate, a dirljive riječi, koje mu je ove godine posvetio na Instagramu, prenosimo u cijelosti.
- Približava se ponovno dan, kad je nestalo 750 muškaraca iz okoline Klise, u vihoru bosanskoga rata. Taj dan računa se kao njihov Dan smrti. Jesu li umrli taj dan, u narednim danima, tjednima ili mjesecima, i kako, zna samo jedan čovjek nejasno, koji je tijekom strijeljanja uspio preživjeti. Do danas od većine njih nema traga. Nema tragova i tako nema mezara. Ni od Senada, moga oca.
Cijeli moj život želim ukopati oca, prije nego navršim njegove godine, u kojima je odveden i ubijen.
Eto, došlo je to vrijeme. 2018. godina i saznanje da se moja želja nikada neće ispuniti, jer ni on, ni njegova braća, ni većina tih očeva, sinova i muževa nisu do danas pronađeni u masovnim grobnicama u Bosni.
Ova godina je drugačija, od svih ostalih. Naime, s današnjim danom, ja sam svoga oca nadživio. Nikada do sada nisam mu se bliže osjećao kao danas, s 26 godina. Točno toliko mlad smio je moj otac postati. Dok ja pravim planove, radim, volim i smijem se, on se morao suočiti sa smrću. Svojom...
Moja mati zatvori oči i još danas vidi sve jasno, kao i svakog 1. lipnja:
- Kao da se sada dešava. Ja bih ga mogla po odjeći prepoznati, tako dobro znam sve.
Moj babo - ta riječ koju nisam nikada smio izgovoriti - nije pokazao svoj strah. Želio je biti jak za svoju mladu suprugu, koju je tek prije tri godine oženio. A potpuno sakriti nije mogao: "Njemu je curio znoj, kao nikada".
Točno danas prije 26 godina morao nas je teška srca napustiti. Nije se mogao ni oprostiti s nama. Nosio me na svojim rukama. Jedan četnik stavio ga je pred izbor, da baci bebu u rijeku ili da je preda svojoj ženi.
- Čuvaj ga dobro - rekao je moj Senad.
Onda jedan posljednji pogled između mame i babe. Ne znajući da će im biti posljednji.
Penje se u kamion. Moja nana je toga dana izgubila tri sina. Nikada se više o njima nije čulo.
A mama ga nije razočarala:
- Danas je ta naša mrvica odrastao čovjek i ima točno onoliko godina koliko si ti imao kad su te dušmani odvojili od nas. I trudila sam se koliko je bilo u mojoj moći da ga odgojim, da bude insan u pravome smislu. Danas bi ti bio ponosan i najsretniji otac na svijetu. Ti nisi među nama, ali dok mi živimo, i ti ćeš zauvijek živjeti u nama. Neka ti Allah podari najljepše mjesto u dženetu...
Pomirio sam se s tim da nikada neću znati kako mu zvuči glas, da neću znati kakav mu je miris ili kako je biti u njegovu zagrljaju. Nikada neću saznati što je mislio u zadnjim trenucima.
Ja znam koliko me volio. I koliko sam mu sličan. Da govorim i hodam kao on. Ali čudan je osjećaj, godinu za godinom, boriti se protiv toga, da nada nestaje, konačno pronaći mir... Tjera me život da živim s tim, da neću nikada znati gdje da mu proučim El-Fatihu.
Pet slika i jedan prsten ostali su od njega. I jedan privjesak, koji uvijek nosim sa sobom. Ugravirano 'volim te'.
Kao da je znao koliko će mi on snage u životu dati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....