Ne vjerujte u ono što čujete nego u ono što vidite, lajtmotiv je lucidnog i zabavnog romana “Britanac”, friški, još neobjavljen dokaz velike intelektualne živosti Željka Senečića (82), upravo nagrađenog nagradom Oktavijan za životno djelo.
A roman, savjetovat će vas autor, “treba čitati s oprezom jer nikad se nije toliko lagalo, varalo, neodgovorno i glupo pisalo kao danas”.
Roman posvećen zagrebačkom trgu i njegovim mijenama samo je potka na kojoj Senečić obducira laži i privide društva. U njemu ništa nije kako se čini na prvi pogled, pa ni profesor latinskog i grčkog koji nema za kavu, a samo je tipični šljam kojeg je voda donijela u Zagreb…
Svi mogući kreteni
Senečić na Britancu od kojeg su iz njegove mladosti, reći će, ostale samo oronule fasade i javni zahod, secira zagrebačku kulturu, ali ne kao intelektualni mrtvozornik koji dolazi svake nedjelje popiti kavu pretvarajući se da ga zanimaju stari lonci, a zapravo traži samoga sebe… Roman u kojemu se možda potkrade i poneka istinita introspekcija u “ich formi”, kakvoj Senečić inače nije sklon i na koju će u klubu Kolding, gdje smo se susreli, prezrivo otpuhati kao na puku želju za eksponiranjem:
“...Naime, ja djelujem kao kreten. Jer samo tako mogu objasniti zašto me sve vrste kretena čitav život maltretiraju. Izgledam kao dobričina, a dobričine treba jebat, rekla je davno jedna cura koja mi nije dala pičke, ali je požderala dvije porcije ćevapčića i popila tri krigle piva na račun moje stipendije…”
U Koldingu je kao inventar; tamo se odigrava predstava “Glembajevi” u njegovoj režiji sa samo tri lika. Više i ne treba, govori Senečić. I sam je Krleža tvrdio da su Glembajevi drama s tri lica. Knjigu, kao i predstavu, i mnogo toga drugog, Senečić sam financira, ne računa i nema živaca utjerivati državne potpore.
Bilješka o piscu “Britanca” u Senečićevu slučaju jednako je dugačka kao i sam roman, našalit će se urednik knjige Boško Crnobrnja. I doista, teško je pobrojati gdje je sve Senečićev umjetnički nerv svrdlao i kakav je trag ostavio; treba devet stranica da se popišu dostignuća scenografa, slikara, pisca, scenarista, interijerista, nekoć člana Majstorske radionice Krste Hegedušića, na više od 400 filmskih, televizijskih i kazališnih scenografija.
Ključni suradnici
Radio je na tri ključna hrvatska filma - Berkovićevu “Rondu”, Babajinoj “Brezi” i Golikovu “Tko pjeva zlo ne misli”, kao i s velikim redateljskim imenima Veljkom Bulajićem, Krstom Papićem, Brankom Ivandom, Lordanom Zafranovićem… Potpisao je scenografiju za Oscarom nagrađeni Schlondorffov film “Limeni bubanj”. Je li sam sebi porastao u očima kad je “Limeni bubanj” dobio Oscara?
“Mislim da je scenografija Poljske pošte u ‘Limenom bubnju’ moja najbolja filmska scenografija”, kaže skromno
Radio je s uglednim redateljima svjetske kinematografije 60-ih i 70-ih, u više od 50 koprodukcija; sa Zeffirellijem, Russellom, Montaldom, Peckinpahom… Od njih je naučio bitno - ne govoriti loše o tuđim filmovima. Pa ipak, nedovoljno da mu HAVC sufinancira film o Dori Maar, nedavno prikazan u kinu Europa u sklopu francuskog festivala Rendez-vous. A dovoljno da Senečićev film izazove skandal - autorska prava za korištenje Dorinih fotografija i Picassovih djela nisu plaćena.
Senečić ima dvije diplome, Likovne i Kazališne akademije. I nadimak Seneka. Ali njega, kaže, “sigurno nije dobio zbog pameti već zbog prezimena”. I njegova su djeda Ferdinanda, koji je bio bravar i imao zanatsku radionicu na Novoj Vesi, zvali Seneka. Ženio se četiri puta. O privatnom životu ne želi govoriti - “nisam hostesa”. Ipak, priznaje da je bio nemoguć muž. Pa zašto ste onda četiri puta utvrđivali isto gradivo, zanima me. “Prvi put iz neznanja, a drugi, treći i četvrti put iz gluposti.”
Svaštarenje
“Zanat je osnova svakog rada čovjeka. Bez poznavanja zanata ne može se voditi politika, napraviti dobra stolica, ni film, niti voditi ljubav”, smatra.
Premda je vrlo sumnjičav prema ljudima koji svaštare, njega je bilo i ima na sve strane: “Siguran sam da kada se rade dva posla da se ni jedan ne radi dobro. Danas je došlo vrijeme ignoranata. Poslove, čak i veoma važne, dobivaju ljudi koji ih ne znaju raditi, a stvaraju nepopravljive greške i štete. Nije to kao kad netko recimo slika i piše. Opasnost je zanemariva. Ali kada se neki ljepotan bavi žurnalizmom, pa se onda proglasi stručnjakom za marketing, pa sjedne na fotelju viceguvernera banke, posljedice su dramatične, a za štetu ne odgovara nitko. Neki ignoranti sjede u desecima odbora i tamo nešto odlučuju. Važne ministarske položaje dobivaju neuspješni brljatori koji se ističu neznanjem. Naravno da je tako kada se ne traže kvalifikacije za zvanje predsjednika Vlade i Sabora nego stranačka pripadnost, kada se za položaje ne traži kvocijet inteligencije koji se točno može izračunati nego popis imovine koju je nemoguće utvrditi, jer svi posjeduju mame, bivše i sadašnje žene, svoju i tuđu djecu. Hrvatsku su upropastili političari koji sve znaju a ne znaju ništa, koji o svemu govore a ne kažu ništa. Ja sam želio biti stolar. Umjesto slika, tekstova ili scenografija radio bih stolice i ne bi mi palo na pamet da ih bacam u Savu”, tumači Senečić, objašnjavajući zašto se upustio snimanje filma o Dori Maar i riskirao da film bude prikazan samo jednom, jer bi ga zbog kršenja autorskih prava mogli zabraniti.
“Dora Maar kći je hrvatskog arhitekta Josipa Markovića. Dora Maar je bila značajan sudionik Brechtova pokreta Nadrealizam u Parizu uz Dalija, Miroa, De Chirica i Picassa. Njezina je sudbina sjajan scenarij. Trebalo je samo dobro ispričati i snimiti scenarij koji je napisao život. To sam učinio. Način na koji snimam svoje filmove ne bih nikome preporučio. Snimajući film mora se imati nekoga tko se brine i pomaže i na čiji se sud može računati. Ali ja snimam svoje filmove kao što slikam svoje slike ili pišem svoje tekstove. Sam. Snosim odgovornost za sve loše i dobro u filmu. Od producenata s kojima sam radio ne mogu se sjetiti da sam i od jednog dobio makar i simboličnu pomoć”, kaže pa nastavlja:
Prava i ‘Dora Maar’
“Problemi s pravima za muziku, sliku ili fotografiju postaju komplicirani. U filmu ‘Dora Maar’ najveći je problem fundacija Picasso jer treba platiti stotinjak reprodukcija Picassa u filmu i dvadesetak fotografija koje je Picasso snimio. Može se dogoditi da zabrane upotrebu Picassovih djela u filmu. Francuski režiser Coutar prije par godina snimio je igrani film o Picassu. Fundaciji se film nije svidio. Zabranili su da se u filmu vide reprodukcije Picassa. Naravno da film o Picassu izgleda jadno bez njegovih djela. Tako mogu zabraniti i u ‘Dori Maar’. Ali mogu i zatražiti tko zna koliko da se plate prava. Prije par dana razgovarao sam u Veneciji o ideji da se tijekom filmskog festivala prikaže ‘Dora’ i organizira moja izložba stakla. Sve je u rukama sudbine, to jest Fundacije pa onda Agencije. Zapravo mi je svejedno. Nisam se šalio. Bacit ću ‘Doru Maar’ s Pont Neufa u Seinu. Siguran sam da bi se to svidjelo Dori Maar. Dora Maar imala je 89 godina kada je prešla most, došla pred Notre Dame i umrla. Možda se nije mogla popeti preko ograde na mostu. Ja sam malo mlađi i još mogu baciti film preko ograde. Krstinić nestrpljivo čeka da to snimi.”
Pitam kako on kao muškarac gleda na devetogodišnju ljubavnu vezu Dore i Picassa; je li ona žrtvovala svoj talent zbog tog odnosa. A Senečić ne odgovara jer bi na to bi pitanje bolje odgovorile žene pisci koji su napisale romane o Dori Maar i koje o Dori govore u njegovu filmu. Šest žena, jedna iz Argentine, dvije iz Francuske, pa Španjolske i s Kube uz našu Slavenku Drakulić pisale su o sudbini i životu Dore romane.
Agencija i direktor
“Tekst za epilog moga filma nisam bio u stanju dobro napisati. Slavenka Drakulić napisala je savršen tekst kojem mogu zahvaliti završetak filma. To je tako dobro da bi se mogao sam prikazati i umjesto buljenja od jednog sata svaki bi gledatelj u tri minute shvatio dramu Dore Maar.”
Nedavno je Slavenka Drakulić izjavila kako genijalne žene opraštaju duhovitim muškarcima. Jesu li i njemu žene često opraštale?
“Nitko još nije sreo genijalnu ženu, pa tako ni ja.”
Senečić uopće ne računa na pomoć HAVC-a. Ako prvi ljudi HAVC-a o njemu ne misle dobro, to je uzajamno. HAVC je “Doru Maar” odbio financirati tvrdeći da je loš film. I nije to prvi put da su ga odbili:
“Mene sada očekuje mučno i uvredljivo ponižavajuće nastojanje da uopće razgovaram s direktorom Agencije. On je vlast, a ja sam stari otpad kojemu On treba odrediti u kojoj će se kanti reciklirati. Ja nisam umrežen. I moj je film o Krleži HAVC odbio financirati jer je po mišljenju selektora nerazumljiv. Logično je da mediokriteti ne podnose Krležu i Doru Maar. Krleža je pišući o nama istinu a ne laž stvorio neprijatelje. Potomci uvrijeđenih mediokriteta nastavljaju obračun s Krležom i Matošem, dvojicom pisaca koji su pisali o hrvatskoj gluposti i laži. ”
Fotograf Boris Krstinić, bez čije pomoći Senečić ne bi snimio ni jedan od četrdesetak dokumentarnih filmova, u niskom je startu, spreman snimiti Senečića kako baca ‘Doru Maar’ u Seinu. A već je jednom ovjekovječio akciju Senečićeva “čišćenja” - kada je bacao svoje slike u Savu.
Slike i šatori
“Teško je reći tko je nas dvojice luđi i neodgovorniji. Danas u Hrvatskoj kada rade izložbe slika mladi slikari to rade iz naivnosti, a stari iz senilnosti. Prvi još nisu shvatili da njihove slike nikom ne trebaju, a drugi su to zaboravili. Uzeti svoje slike, objesiti ih u nekoj galeriji u Zagrebu, u samoj je ideji blesavije nego te slike sa skele pobacati u Savu i snimiti. Slikari, oni koji slikaju svoje slike i vole ih, imaju samo jednu mogućnost. Mogućnost da podignu šator ne dolazi u obzir jer nemaju šator. Da ga i imaju, specijalci bi u roku od sedam minuta rastjerali slikare kao zečeve, a šator uništili. Slikarima, dakle, preostaje takozvani mirni prosvjed. Da svoje slike slikaju i uredno ih skladište u svojim ateljeima. Te slike ne trebaju nikome. Učinilo mi se da će se moje slike bolje osjećati ako ih bacim u Savu jer će dobiti šansu da ih voda nekud odnese, da će slobodno zaplivati, krenuti na put i dobiti šansu da im se nešto dogodi. Nikad ne bih bacio svoju sliku u more. Slikari imaju puno razloga da negdje postave šator i zatraže da se u Ustav unese zakon da se slikanje i posebno kupovina slika tretiraju kao ozbiljan zločin i zakonom zabrane kao pušenje u krčmama ili šamaranje djece i na taj se način riješe problemi slikara i mutnih kolekcija kandidata za predsjednika države.”
Senečić je u životu radio puno. A kad je dobio priliku da radi s velikim Federicom Fellinijem, prepao se i pobjegao.
“Godine 1970. kupio sam na Beogradskom sajmu automobila novu Alfu. I odjurio u Rim. U Rimu sam večerao s režiserom Montaldom u čija sam dva zadnja filma bio scenograf. U restoran je naišao Fellinijev snimatelj Rotuno kojeg sam upoznao u Zagrebu gdje je vidio moje slike cirkusa i jednu kupio. S Fellinijem je počeo pripreme za snimanje ‘Cirkusa’. Rotuno je pokazao moje slike Felliniju. Kada me je ugledao, otišao je na telefon. Vratio se nakon razgovora s Fellinijem i rekao mi: ‘Nemamo scenografa, sutra te u ekipi čeka Fellini’. Istina je da sam se uplašio. Već sam bio radio s Nicolasom Reyom, Delbertom Mannom, Carlom Reisom, ali nisam bio siguran da mogu raditi s Fellinijem. Sjeo sam u Alfu i, umjesto se Fellinijem, vratio se u Zagreb raditi s Fanellijem.”
Kritičan prema Zagrebu, je li pao u iskušenje spakirati napustiti Hrvatsku. “Tko ima zrno inteligencije - bježi, ali ja nisam ima petlje”. U godinama njegove mladosti mislilo se da se bježi iz socijalizma u kapitalizam. “Danas je u Zagrebu kapitalizam, a svejedno se bježi. Nije stvar u sistemu. Iz moga razreda otišli su inteligentniji i hrabriji. Ja nisam taj pa sam ostao u gradu koji pripada Bandićima, a ne meni.”