Zašto u Hrvatskoj novi pisci teško postaju zvijezde?

O tome zašto neki naslov uspijeva, a drugi ne napisano je milijun studija i to bez konkretnih zaključaka. No, jedno je sigurno: ništa se u izdavaštvu ne isplati tako dobro kao autor koji ima vjernu sljedbu, čitatelje kojima će samo njegovo ili njezino ime na naslovnici biti dovoljan razlog da posegnu za knjigom.

Pisci-brendovi tema su nedavno objavljenog teksta u Forbesu. Statistika je neumoljiva; pozicija pisca na top-listi, ističu, nije ništa više nego rangiranje brendova - pojma koji je, ma kako nam to zazorno zvučalo, u današnje vrijeme važniji no ikad.

Za književni brend, precizno se izračunalo, kupci su spremni izdvojiti 66 posto veću cijenu nego za knjigu njima nepoznatog autora. Naravno, kad govorimo o književnim brendovima na velikim tržištima, uglavnom govorimo o žanrovskim piscima. U našoj zemlji stvari nešto drukčije funkcioniraju: za početak, relevantnih top-lista nemamo, književne nagrade rijetko kad značajno utječu na prodaju, a velike reklamne kampanje nisu uobičajena pojava. Tradiciju žanrovske književnosti nemamo, već kad pričamo o književnoj produkciji uglavnom se bavimo nečim što jest ili pretendira biti umjetnička proza. Svejedno, postoji mali broj onih koji su se uspjeli nametnuti, ali s izuzetkom “Hotela Zagorje” Ivane Simić Bodrožić, već se prilično dugo nije dogodio pisac čija proza zanima neku širu publiku, a da na sceni nije prisutan već godinama, odnosno barem od FAK-a. Situacija je nešto drukčija u području psihološke ili self-help literature autora kao što su Bruno Šimleša i Mirjana Krizmanić ili rubnih žanrova kao što je Mani Gotovac.

Dva kulta književnosti

- Kad govorimo o domaćim književnim brendovima, onda govorimo o desetak autora koji postižu naklade koje se mogu nazvati bestseleri za naše prilike. To su, primjerice, Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Ante Tomić i Slavenka Drakulić. Međutim, s izuzetkom Ivane Simić-Bodrožić, posljednjih pet-šest godina nismo svjedočili pojavi nekog novog autora koji bi generirao veći interes čitatelja. Iako je bilo razmjerno dosta onih koji su izazvali interes i medija i onog dijela javnosti koja redovito prati domaću književnu produkciju, nisu postali bestseler pisci, pa čak ni za naše uvjete - ističe Drago Glamuzina, glavni urednik V.B.Z.-a, i nastavlja: - Ono što se meni čini presudnim jest da, bez obzira na pojedinačne talente, scena ne postoji. A upravo je živost scene preduvjet za interes šire javnosti. U vrijeme FAK-a domaća književnost i pisci bili su tema i vladali su top-ljestvicama. Danas to, uz par izuzetaka, naprosto nije slučaj.

I pisac i kolumnist Jurica Pavičić smatra da su startne pozicije mladog pisca bitno lošije: - Mladom autoru danas se definitivno teže afirmirati. Moja generacija prošla je u životu dva tipa “kulta književnosti”. Prvi je bio socijalistički, gdje se gajio kult “društveno vrijedne knjige” i pisca kao barda, a drugi mladokapitalistički kad je književna kultura mislila da će u književnosti stvari ići kao u pop-muzici i da treba samo naći književnog Gibonnija ili književnog Olivera. Danas ni jedan od ta dva stupa ne postoji.

Tko je kriv za trenutno stanje? Slaba kupovna moć zbog koje se ide na provjerena imena, nesklonost književnih žirija da promoviraju debitante, konzervativna i nezainteresirana publika...

Kruno Lokotar, urednik koji se baš kao i Glamuzina najčešće bavi domaćim autorima, nerijetko debitantima, glavnog krivca vidi u medijima.

Proces globalizacije

- Uspjeh FAK-a, između ostaloga, počivao je na tome što je na scenu doveo grupu pisaca koju su dobrim dijelom činili tzv. pisci-novinari, pa su novine, u prvom redu Jutarnji list, po automatizmu pratile to književno zbivanje i izvjestitelje-izvođače sa scene prebacile u medije i do čitatelja. Unatoč svemu zadnjih su se, možemo reći post-FAK-ovskih godina, afirmirale Ivana Simić Bodrožić, Olja Savičević Ivančević, Nada Gašić… Upravo gledamo kako Kristian Novak doživljava afirmaciju, a da pritom nijedan od vodećih tiskanih medija nije objavio intervju s njim, premda je on autor koji ima vrhunsku verifikaciju iz umjetnosti, znanosti i sporta, i po tome je jedinstven u cijelom trenutno poznatom svijetu - ističe Lokotar.

- U književnoj kulturi dogodilo se nekoliko procesa koji nisu neočekivani i nisu samo hrvatski - ističe Jurica Pavičić. - Prvi od njih je naravno globalizacija. Kao što bi danas bilo nemoguće smisliti neku Cocktu i s njom konkurirati Coca Coli kao 50-ih, tako je danas teško konkurirati globalnim književnim brendovima. Kao što kino gledatelji u multipleksima diljem svijeta gledaju iste filmove, tako i književnošću dominiraju globalni brendovi kao Coelho, Sophie Meyer, J. K. Rowling, C. Ahern. Taj će se proces samo pojačavati. Danas u punoljetnost ulazi generacija kojoj, za početak, čitanje nije dio generacijskog iskustva, nego igrice. Drugo, to je generacija kojoj je prvi jezik kulture engleski, jer je odrasla uz Cartoon networks i YouTube. Stoga će ona, ako i počne čitati, čitati izravno na engleskom, i to pisce koji pišu ili su prevedeni na engleski. U takvim okolnostima, pisanje na hrvatskom jeziku će u kulturi poprimati ulogu koju danas ima dijalekt: dakle, služit će za poeziju, estradu i komiku. U filmu se to već događa. Imate hrpu gledanih domaćih komedija, ali ni jedan uspješni triler.

Pavičić se poziva i na stalni problem nepostajanje žanrovske proze. - Nordijsko iskustvo pokazuje da mala književnost može u nekom trenutku zajašiti tu globalizaciju kroz žanrovsku prozu. Međutim, kod nas to baš ne funkcionira. Ja sam u književnost ušao krimićima, a kako ih volim, što se mene tiče rado bih se kao romanopisac bavio time. Međutim, to zapravo malo koga zanima. Kod nas je golema većina one još preostale književne publike starija i ženska. Čini mi se da toj publici žanrovska proza nije prvi izbor. S druge strane, kad pisac iz Hrvatske piše nešto što ima elemente žanra, nailazi na predrasude visoke književne kulture u inozemstvu. To se doživljava kao “amerikanizacija” i “komercijalizacija”. Treći i konačni problem je što jedinstveno književno tržište štokavskog prostora nije zaživjelo. U Hrvatskoj nitko blagog pojma nema tko su bestseler pisci u Srbiji, a ni obratno nije puno bolje. Stvaranje tržišnih brendova traži volumen - ne možete imati bestseler pisca na Malti.

Slučaj Sejranovića

Više je teza o raspadu FAK-a, prijelomne točke u našoj suvremenoj književnoj povijesti, ali jedna od njih kaže da se stvar raspala u trenutku kad su krenule rasprave o estetskoj vrijednosti tekstova. Okrenimo perspektivu, je li razlog sve sporije afirmacije mlađih pisaca posljedica “pumpanja” nečega što uglavnom nije imalo pokrića, a manjak interesa za suvremenu prozu posljedica tog razočaranja?

- Možda. Ali, nisam siguran da je to baš vjerojatno. Baš kao što ne vjerujem ni u tezu da je za sadašnje stanje kriva lošija kvaliteta tekstova. Uostalom, možda treba više vremena nego nekoć, ali ako imate kontinuitet u objavi kvalitetnog pisca, interes se s vremenom razvije, što primjećujem kod naslova Bekima Sejranovića. A on sasvim sigurno nije usamljen - smatra Glamuzina.

Ili, kako to zaključuje Jurica Pavičić: - Pitanje kvalitete može se eksperimentalno ispitati “blind testom”. Recimo: koliko bi knjiga prodao Jo Nesbř da je odrastao u Zagrebu i tiska na hrvatskom? Tiražno, mislim da bi on bio u gornjoj sredini i da bi prodao oko 1500-1800 knjiga. Za naše prilike, to ne bi bilo loše, ali to je teško nazvati “brendom”.