SLAVKO GOLDSTEIN NA TURNEJI U SAD-u 'Amerikanci ne vjeruju da smo raščistili naš odnos s NDH-a!'

Urednik i publicist Slavko Goldstein u studenom je na turneji po SAD-u predstavio američki prijevod svoje kapitalne knjige “1941. - godina koja se vraća” u izdanju New York Review of Books, što je postala i prva knjiga hrvatskog autora objavljena kod tog prestižnog izdavača. Predgovor knjizi napisao je pjesnik Charles Simic, dobitnik Pulitzerova nagrade, a na omotu knjige navode se ulomci iz recenzija svjetski relevantnih stručnjaka.

Kriva tumačenja

Prevoditelj knjige je Michael Gable, a na prijevodu je surađivala Drenka Willen, američka prevoditeljica i urednica rođena u Glini koja slovi za legendu američkog izdavaštva.

Turneja je organizirana na važnim lokacijama u New Yorku, Bostonu i Washingtonu. Sa Slavkom Goldsteinom neizbježno smo razgovarali i o izvikivanju ustaških pozdrava na stadionima, o odjecima sličnih pojava u Americi i mogućim posljedicama za Hrvatsku.

Knjiga koja gleda u korijene zla, napisao je kritičar Kirkus Reviewa za vašu knjigu. Što je najviše zanimalo publiku na američkim promocijama?

- Na šest prezentacija moje knjige bilo je stotinnjak pitanja, a najviše ih se odnosilo na hrvatsko-srpske odnose. Nije bilo provokacija, ali se često osjećala stanovita sumnjičavost prema Hrvatskoj, s direktnim pitanjima jesmo li raščistili naš odnos prema ustaškoj NDH. Naime, ta ustaška NDH je hipoteka koja visi nad našom prošlošću i tako će biti sve dok to sasvim ne raščistimo, kako sami sa sobom tako i pred svijetom.

Kako vi objašnjavate skandiranje ustaških pozdrava na stadionima, ali i tumačenja prema kojima to nije simbol mržnje već sudsko tumačenje kako je to povijesni hrvatski pozdrav koji kao takav nikoga ne vrijeđa?

- Skandiranje ‘Za dom spremni’ sklop je raznih komponenti; ima tu elemenata mladenačkog bunta, još više elemenata nezadovoljstva općim stanjem, nezaposlenošću, neriješenim ekonomskim pitanjima, neefikasnošću Vlade i drugih tijela i institucija, ali sasvim sigurno u tome postoji i komponenta nepoznavanja prošlosti iz kojeg kod nekih izvire i ustašluk. Tumačenje da je to stari hrvatski pozdrav naprosto ne stoji, to je glupost, a još manje stoji tumačenja da to nikoga ne vrijeđa. Pozdravi ‘Za dom spremni’ ili ‘Ajmo, ustaše’ vrijeđaju možda čak milijun ljudi u Hrvatskoj, sve nas koji smo pod tim pozdravom izgubili nekoga od naših bližnjih. Čudno je da sud tumači da to nije sijanje mržnje.

Odgajanje generacija

Što se može učiniti?

- Dugoročno, potrebni su nam školski programi i udžbenici koji će novim generacijama znati vrlo jasno predočiti da je ustaška NDH bila najnegativnija epizoda u novijoj povijesti hrvatskog naroda i da je svako evociranje njenih simbola uvredljiv i sramotan čin. A kratkoročno, držim da su zakonske mjere postale neophodne. Skandiranje na stadionima već se pomalo uvlači u folklor i subkulturu. Apeliranja na razum i protesti u medijima očigledno nisu dovoljni. Budući da se radi o pojavi koja nanosi štetu društvu i državi, nužan je zakon koji će tu štetu spriječiti. Umjesto da se kazna Joeu Šimuniću shvati kao opomena prije još oštrijih kazni, nad njom se liju suze. Ako želimo izbjeći napetosti u zemlji i vanjske reperkusije, moramo donijeti energične zakone. Naravno da se ne može kazniti deset tisuća ljudi zbog skandiranja ‘Za dom spremni’, ali se može prekinuti utakmica i kazniti klub s utakmicom ili dvije bez publike.

Kad takve kazne budu uvedene, brzo će se stanje početi smirivati. Neki će ljudi biti nezadovoljni, ali će i takvi biti zadovoljniji kad osjete kako nas u Europi i u Brazilu sve srdačnije pozdravljaju i sve radije k nama dolaze.