Zadnja premijera ove godine u HNK Zagreb bit će ona “Idiota”, koju prema romanu Fjodora Dostojevskog na scenu postavlja ruski redatelj Vasilij Senin.
Nije on u Zagrebu prvi put, u ZKM-u je 2005. godine postavio “Anu Karenjinu”, a dvije godine kasnije u istom kazalištu i “Galeba”. Uvijek su ga, eto, ruski pisci dovodili u naša kazališta - prvo Tolstoj, pa Čehov, a sad i Dostojevski.
Drago mu je to, priznaje. Na adaptaciji “Idiota” počeo je raditi još u kolovozu, a početkom listopada doputovao je u Zagreb i počeo s trupom raditi na teškom poslu. Nije bilo lako odabrati koje dijelove romana staviti na scenu, a koje izostaviti, priznaje. Recimo, bilo mu je teško što lik Ipolita mora posve izbaciti van. No, nije ga se odrekao u potpunosti, pa ćemo taj lik moći pronaći u programskim knjižicama.
Sjedimo u dvorani za probe na drugom katu kazališta. Promatramo kako trgom ljudi jure za svojim poslovima, kojih je u ovo blagdansko doba još i više. A Dostojevski u svemu tome, posebno tek njegov knez Miškin, djeluju kao da su dio nekog drugog svijeta.
- Ah, knez Miškin. On je tako proturječan lik. S jedne strane on je lik stvaran po uzoru na samog boga. Pun je ljubavi i praštanja. No, s druge strane, sve što priča zapravo su samo prazne riječi. Čak i kad govori o ljubavi prema drugima, on im je ne uzvraća. Dostojevski je roman pisao u 19. stoljeću i predvidio je koliko takve ideje mogu biti opasne. Kriza kršćanstva, liberalizma, demokracije... Sve to što vidimo danas proizlazi iz ‘sindroma Miškin’. Ima ljudi koji pričaju o idejama, a ne razmišljaju o tome kako one utječu na druge ljude - kaže Vasilij, na trenutak zastaje, promatra trg pod prozorima, a onda nastavlja:
- Mislim da je u najgorem smislu sjajan primjer tog sindroma Donald Trump. Ima ga i Putin, ali i mnogi ljudi na vašoj političkoj sceni. To su ljudi koji svoj smisao stvarnosti stavljaju iznad realnosti.
Neugodna priroda
Znači, pitam ga, Miškina ne voli? Ne doživljava ga, poput mene, kao najdivnijeg lika koji je ikada hodao književnom scenom? Smije se, odmahuje glavom i odgovara protupitanjima:
- Je li moguće voljeti ijednog lika kojeg je stvorio Dostojevski? Voliš li ikoga u Karamazovima?
Odmahujem glavom.
- Naravno da ne. Dostojevski piše o ljudskoj prirodi, a ona nije ni lijepa, ni ugodna. Da, kod stvaranja lika Miškina Dostojevski je u nekom smislu koristio kršćansku mitologiju. Ako to tako gledamo, onda je Miškin Isus koji je pobjegao iz Getsemanskog vrta, umjesto da se suočio s patnjom. Nije zapravo imao snage popiti svoju čašu do kraja - smatra.
Nema u njegovu “Idiotu” ničeg modernog. Adaptacija ovog romana ni ne može biti suvremena, smatra. S druge strane, ako baš moramo neku predstavu odrediti i staviti u kategoriju “staro” ili “suvremeno”, kako određujemo granicu?
- Sasvim sigurno znam da je ovakav pristup prema predstavi nemoguć. Ljudi koji žele vidjeti show neće naći ništa zanimljivo u njoj. Oni koji hoće vidjeti socijalnu dramaturgiju otići će kući razočarani. Oni koji su sigurni da se svijet dijeli na suvremeno i nesuvremeno kazalište neće biti sretni. No, vjerujem da će ova predstava, kao i rad Dostojevskog, biti zanimljiva za ljude koji se ozbiljno pitaju o emocijama i shvaćaju da one ne mogu biti izražene smajlićima na displeju mobitela. Ona je rađena za ljude koji vole pitanja, a ne pripremljene odgovore, koji su spremni hrabro tražiti odgovore, bez obzira koliko to bolno bilo, i koji ne pristaju na laka rješenja - kaže otvoreno.
Sumnjiv mu je, nastavlja, svaki pokušaj da se u suvremenom svijetu neke stvari pojednostavljuju. Misli da je u tome veliki problem našeg vremena. Poput čovjeka koji ima problema sa zdravljem, a jede u fast foodu. Ili onog koji ne čita knjige, nego samo objave na Facebooku.
- Za mene je, na kraju krajeva, i više nego sumnjiv svaki pokušaj da se stvari pojednostave. Ako Dostojevskog ili Tolstoja dovedeš do razine fast fooda ili društvenih mreža. To se ne smije ni pokušati - smatra.
Šutimo neko vrijeme, oboje gledamo u papir na oglasnoj ploči na kojem samo piše “Idiot. F. M. Dostojevski”. Par kratkih riječi, cijeli jedan svemir. Datum predstave sve je bliži, no Vasilij nije uznemiren time. Sve ovisi o danu, a ja sam ga ulovila u dobrom. Dan prije mislio je da je sve u predstavi dosadno, no danas mu je sve zanimljivo. Takav je proces stvaranja, kaže.
- U ovoj su predstavi najzanimljiviji glumci te način na koji oni tumače lude ideje i bol autora. Sjajni su svi: Luka Dragić, Bojan Navojec, Jadranka Đokić, Olga Pakalović... Oni nam prenose autorov pokušaj traženja odgovora na velika pitanja: zašto živimo, kako ostvariti sreću... Iz ljudi na sceni izlazi taj tekst, ta snoviđenja Dostojevskog - priča, a mene baš zanima kakva je scena. On ju je sam postavio i zanimljivo je oblikovana. Izgleda, naime, kao sanatorij.
Najdraža knjiga
- Ona je odraz ideja cijele priče. Ona reflektira moju viziju. Puno pitanja koja Dostojevski, odnosno, likovi na sceni postavljaju, nas kao moderne ljude više ne muče. I to ne zato što smo na njih dali odgovore, nego zato što smo ih ignorirali. Prije su nam bili potrebni zidovi, no ta je kultura odbačena i mi smo prigrlili samo kulturu zabave. Mi više ne stvaramo, nego samo oponašamo stvaranje. Stvorili smo novi svijet, tehnički gledano, no zapravo se degradiramo. Prihvatili smo naše naslijeđe, ali nam je najbitnije zadovoljstvo - objašnjava ideju koja ga je dovela do odabira scenografije.
Zato je u raznim gradovima promatrao zgrade podignute u vremenu u kojem je Dostojevski stvarao ovaj svoj sjajni roman. Sve te građevine spojile su se u njegovoj glavi i nastala je scena pred kojom će za nekoliko dana prodefilirati likovi iz “Idiota”. I, zanima me prije nego što se rastanemo, je li mu možda, kao meni, “Idiot” najdraža knjiga?
- Nemam omiljenu knjigu, ni autora. Ovu mi je bilo zanimljivo čitati. Ima i drugih romana Dostojevskog prema kojima imam jednake osjećaje. Kako odabrati omiljenu knjigu? To mi je ograničenje. Ne živim tako i nije mi to prirodno. Živim na drugačiji način i stvari promatram tako. Evo, recimo, kazalište. Ne smatram da je ono supermarket u koji svatko uđe i pronađe nešto za sebe. Ne treba ni ići u tom smjeru. Mnogi ljudi ne čitaju, pa ipak društvo ne traži da knjige postanu kraće ili jednostavnije. Zašto se to traži od kazališta? - pita, pomalo retorički, i odlazi opet na scenu. Dovršava zadnje detalje predstave koja neće biti show, ali bi u njoj mogli uživati oni koji sebi i drugima postavljaju pitanja. Zvuči vrlo obećavajuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....