'Rad arhitekata često je izložen interesnim manipulacijama, a djela najstrašnijoj sodomiji'

Široj je javnosti najpoznatiji kao tvorac zadarskih Morskih orgulja, njegov je i Pozdrav suncu u neposrednoj blizini orgulja.

Arhitekt Nikola Bašić jednoglasnom je odlukom Senata jučer dobio počasni doktorat Sveučilišta u Splitu. Niti tjedan ranije Bašić je u HAZU ponio titulu akademika. Autor je još mnogih cijenjenih djela u Hrvatskoj. Kako je biti arhitektom, te kako je zapravo počela njegova karijera, bile su neke od tema razgovora s ovim "teškim" sugovornikom, koji je i nadasve šarmantan gospodin.

Splitsko sveučilište, prema aktualnim ocjenama, među najboljima je na području Istočne Europe. Nakon osnivanja studija arhitekture u okrilju Građevinskog fakulteta deset ste godina djelovali u neposrednoj nastavi kao profesor, voditelj projektantske radionice. Sada je došlo i veliko priznanje?

- Najvrednije je priznanje ono koje zaslužiš među svojima! Počasni doktorat Sveučilišta u Splitu, najvećeg dalmatinskog i odskora, najboljeg hrvatskog sveučilišta, primam kao priznanje za ono moje malo zrno kamena koje sam unio u sjajnu graditeljsku baštinu Dalmacije. Beskrajno sam počašćen i zauvijek zahvalan.

Akademik je prema jednoj definiciji netko napredna učenja i znanja. Što je uopće danas napredno?

- Danas se naprednim smatra ono što nas vodi k pozitivnom razvitku. To je hod prema boljem. Treba samo znati što je to "bolje". Naime, ja sam sklon cikličkom poimanju napretka. Zato se uvijek pitam, je li to bolje ispred nas ili je možda ostalo iza nas? Jer, uvijek postoji opasnost od vožnje u krivom smjeru. A vožnja u krivom smjeru je pogibeljna. Zato se usmjerenje prema naprednom mora kontrolirati čestim osvrtanjem. Pogledom u retrovizor.

Koje znanje, što mislite, trebaju razvijati buduće generacije?

- To je pitanje za kurikularne reformatore. Kad govorimo o mladima i njihovom usmjerenju prema novim znanjima, potpuno se slažem s uvaženim znanstvenikom Miroslavom Radmanom da nismo kompetentni govoriti u njihovo ime. Ali kad o tome razmišljam kroz iskustvo vlastite profesije, onda priželjkujem da hrvatski kurikulum konačno uključi znanje i svijest o našem najvećem bogatstvu, a to je prostor. Povjeren nam je na brigu, a s njim ne znamo gospodariti. Kultura hrvatskog prostora, svijest i spoznaja njegovih vrijednosti i posebitosti razvijana od predškolskih dana, bit će za njegovo očuvanje i razvitak značajnija od svake neučinkovite represije kojom se sadašnje kaotično stanje želi staviti pod kontrolu.

Vi ste sarajevski đak. U čemu je bitna razlika sarajevske i zagrebačke škole arhitekture?

- Kad sam studirao u Sarajevu, krajem šezdesetih, to je bio mlad i entuzijastičan fakultet. Takvu sam atmosferu doživio kasnije u Splitu, kao profesor, kada sam se priključio ekipi koja je osnovala arhitektonski studij u okrilju Građevinskog fakulteta.

Zagrebačku školu, gledano iz Sarajeva, doživljavali smo kao ozbiljan inženjerski i racionalni studij sa strogim akademizmom. Tome su pridonijela svjedočenja mnogih zagrebačkih studenata koji su zbog problema s matematikom i inženjerskim predmetima spas potražili u Sarajevu.

Sarajevska škola bila je ležernija. Kontakti s profesorima bili su neposredni i lišeni akademskog formalizma. Bilo je to okruženje u kojem si mogao slobodnije iskazati svoj arhitektonski afinitet.Tako sam i ja, zbog propasti na prijemnom ispitu u Zagrebu, završio u Sarajevu. Iako sam u početku bio nesretan zbog toga i mislio se odmah nakon prvog semestra prebaciti u Zagreb, kasnije sam prestao žaliti za tim. Sarajevo mi je dalo više slobode u profiliranju moje arhitektonske individualnosti.

Jure Mišković / CROPIX

Morske orgulje, arhitekt: Nikola Bašić

Koji vam je uopće bio prvi realizirani projekt?

- Moj prvi posao nakon studija započeo je u Zavodu za studije i projektiranje Dom, Sarajevo, koji je vodio karizmatični Vladimir Zarahović - Vova, inače, jedan od utemeljitelja grupe EXAT 51, koji je zbog ljubavi nastavio karijeru i život u Sarajevu. Taj veliki sarajevski projektantski ured dodjeljivao je godišnje nagrade darovitim studentima, a potom bi, u pravilu, svojim laureatima ponudio i prvo zaposlenje.

Već na prvom zadatku moj koncept zgrade Gradskog dispanzerskog medicinskog centra u Sarajevu prošao je tada nezaobilaznu stručnu reviziju pa me je moj šef, arhitekt Zdravko Likić, jedan tihi i ozbiljni gospodin, upisao u projekt kao ravnopravnog autora. Nakon toga, ja sam otišao u Srbiju, u JNA, "služiti narodu’", a projekt u realizaciju. Godišnju nagradu grada Sarajeva 1976. za arhitekturu, koja je dodijeljena upravo toj zgradi, dobio je samo moj šef, dakle jedan od dvojice ravnopravnih autora, uz neformalno obrazloženje da sam previše mlad da bih dobio nagradu takvog značaja. Te iste godine nagradu grada Sarajeva dobio je Mirza Delibašić, rođen 1954.godine, dakle, osam godina mlađi mene. Ali on je bio mladi košarkaš, a ja mladi arhitekt. Doživio sam to tada kao veliku nepravdu, ali danas razumijem i prihvaćam tu životnu stvarnost. Dapače, i tada i danas, žao mi je što je ta situacija kolegu Likića izložila velikoj neugodnosti.

No potom je bilo, vjerujem, mnogo odličnih trenutaka?

- Moji najuzbudljiviji trenuci ispunjenja i potvrde, pa na kraju i zadovoljštine za ekstremne fizičke, emocionalne i intelektualne napore, bili su vezani za arhitektonske natječaje. Tako sam daleke 1975. godine sudjelovao na općem jugoslavenskom natječaju za projekt Privredno sportskog centara Mejdan u Tuzli. Natječaj sam radio s generacijskim kolegom, arhitektom Hasanom Ćemalovićem - Ćemom, s kojim sam ostao do danas u neraskidivoj i dubokoj prijateljskoj vezi. Ćema je kasnije u Sarajevu i diljem BiH ostvario impozantan opus, koji će, zbog njegove skromnosti i zatajnosti, tek u budućnosti biti zasluženo vrednovan. A na spomenutom natječaju, na kojem je sudjelovalo 37 najeminentnijih timova iz bivše države, osvojili smo jednoglasno prvu nagradu. Naš projekt bio je sasvim drugačiji. Organički je urastao u padinu brda, što je bila odlučujuća gesta za spektakularni uspjeh koncepta. Međutim, još je nešto bilo strahovito važno. Budući da smo bili mladi i neafirmirani, morali smo do kraja sačuvati anonimnost, jer da smo bili "provaljeni", ništa od nagrade. Kako su u tim godinama Slovenci doslovce haračili po jugoslavenskim natječajima, mi smo u naš tekstualni opis projekta unijeli stručne izraze slovenske, hrvatske i bosanske jezične varijante. Tako smo s jezičnom kakofonijom uspjeli zametnuti svaki trag autorskog identiteta.

Kako ste pomicali svoje osobne granice?

- Radoznalošću i jakom ambicijom!

Što je najnezahvalnije u arhitektonskom djelovanju?

- Zbog duboke emocionalne i intelektualne predanosti poslu, arhitekti su osjetljivi na povredu svog djela. Njihov je rad često izložen brutalnim interesnim manipulacijama, a djela najstrašnijoj sodomiji. Uzrok tome često je i niska razina kulturne percepcije i recepcije naručitelja. Zbog toga arhitektura drži prvo mjesto na listi frustrirajućih profesija.

Od kuda crpite inspiraciju? Imate li neki kutak sjećanja koje vas nadahnjuje ili je to možda sam trenutak rada?

- Inspiracija nije vezana za mjesto već za stanje. Inspirativno stanje nastaje onda kad se suočiš sa zadatkom koji se čini nerješivim. To je dobar trenutak za imaginativnost i kreaciju. Nevolju preokrenuti u neočekivanu i iznenađujuću novu vrijednost - to je pravo zadovoljstvo.

Prije godinu dana otvoren je hotel D-Resort, nastao prema vašem projektu. Što ste radili u međuvremenu?

- Još uvijek sam u uzbudljivim šibenskim projektima. Šibenik ima dobru atmosferu, prepunu kreativnog kvasca. Nije tamo slučajno nastalo ono čudo od katedrale.

Neja Markičević / CROPIX

Ekskluzivni hotelski resort Dogus grupe D-Resort u Šibeniku. Arhitekt: Nikola Bašić; interijer: Marko Murtić

Da li ste u svojim razmišljanjima o prostoru došli opet do nekog kontrapunkta, inspiracije kao što vas je često osuđivana gradnja na Viru zapravo inspirirala?

- Nisam, ali sam zato smislio jednu novu uzrečicu a ona glasi: Nema dobre arhitekture bez trika! Naravno, radi se o igri riječi i fonetskoj preobrazbi mojeg načela sadržanog u kratici 3K, kojeg se nastojim držati u svom radu, a čije su sastavnice: kontinuitet, komunikacija, kontekst.

Zagreb nema nijedan vaš projekt zadnje desetljeće, od crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu. Znači li to da je nemoguće da pobijedite na javnom natječaju u Zagrebu?

- Moj zadnji zagrebački projekt natječajni je rad za Spomenik domovini. Predložio sam nježni i skromni spomenik u obliku staklenog pupoljka čije latice čine izvitopereni heraldički kvadrati. Zbog oblika latica, a i zbog Hourine dirljive pjesme koju smo sa zebnjom pjevali u osvit hrvatske slobode, spomeniku sam dao ime Ruža hrvatska. Umjesto monumentalnog predložio sam emocionalni spomenik, ali to je bilo dovoljno samo za pismeno priznanje žirija.

Tko je vama najdraži, najbolji hrvatski arhitekt?

- To je pitanje za kritičare i povjesničare i gotovo ga je nepristojno postaviti još uvijek djelatnom arhitektu. Ali što da ne? Volim jasnoću i pronicljivost kojom arhitekturu interpretira Goran Rako, kao i intuitivnost i treperavu senzibilnost Idisa Turata. Oni su reperi recentne hrvatske arhitekture. Između tih sjajnih zvijezda na hrvatskom arhitektonskom nebu pulsira jedna intrigantna osobnost, jedan gospodin-arhitekt, Eligio Legović. Njegov autentični istarski arhitektonski opus, izvan svih trendova i - upravo zbog toga, morao bi se u hrvatskoj arhitekturi ozbiljnije kritički sagledati.

Nikša Stipaničev / CROPIX

Bašić kraj Spomenika vatrogascima stradalih u Kornatskoj tragediji 2007.

Možda onda najbolja hrvatska građevina 20. stoljeća? Je li to pristojno pitanje?

- Hvala Bogu što ste se zaustavili na 20. stoljeću! Vitićev ex dom JNA, a sada Gradska knjižnica u Šibeniku, svojom slojevitošću, odnosom prema urbanom supstratu, inžinjerskom hrabrošću i ultimativnom arhitektonskom interpretacijom, djelo je ispred svog vremena. To dokazuje i zadivljujuća lakoća kojom je ta jedinstvena zgrada u sebe primila novi sadržaj. A kad dođem u Zagreb, u Vukovarsku, svaki put me ponovo zadivljuje zgrada gradske uprave, remek-djelo velikog majstora, arhitekta Kazimira Ostrogovića. Otmjena, decentna, rafinirana kuća, konzistentno promišljena, od urbanizma do najistančanijih detalja...

Otkrijte nam i svoj najdraži film?

- Moj film svih filmovima Fellinijev je "Amarcord". Atmosfera tog filma identična je onoj u kojoj sam odrastao u mojem Murteru. Svi Fellinijevi likovi kao da su u njegov film preseljeni iz Rudine, središnjeg murterskog trga, na kojem se, u mojoj mladosti, događalo sve što se moralo dogoditi.

I kad smo već u nabrajanju, naravno i koja knjiga?

- Izdvojio bih u ovoj prilici popularni povijesni roman Kena Folletta "Stupovi zemlje". Jedan od glavnih likova u toj epskoj priči iz dvanaestog stoljeća, graditelj je katedrala. Spominjem tu knjigu u ovoj prigodi zbog u njoj opisanih strasti, emocija, duhovnosti i mistike, a koje su pratile izgradnju katedrala u srednjem vijeku. Uspoređujući tu uzvišenu spiritualnost, tajnovitost, tu strastvenu predanost stvaranju u ime dosezanja konačne istine i kozmičkog savršenstva, s našim vremenom, u kojem je sve nepovratno isprofanirano, razobličeno i trošno, vraćam se vašem prvom pitanju: što je napredak?