PUHOVSKI 'Najponosniji sam kada čujem da publika zbog ZagrebDoxa uzima godišnji'

“Uoči otvaranja prvog ZagrebDoxa, prvi i zadnji put sam obukao smoking koji sam kupio za desetak funti u charity dućanu Oxfam u Velikoj Britaniji. Kako se inače gotovo uvijek odijevam u jeans, neki moji prijatelji su, ne prepoznavši me, jednostavno prošli kraj mene, a nakon projekcije jedan je čovjek došao i zatražio čašu bijelog vina. Mislio je valjda da sam konobar.”

Ovu nam je anegdotu ispričao osnivač i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski uoči ovogodišnjeg festivala koji je dogurao do svog jubilarnog, desetog izdanja. Smoking, kaže, i dalje čuva, iako deset godina kasnije taj kroj nije više u modi, ali dokumentarci svakako - jesu.

Koliko ste točno filmova pogledali ove godine? Jesu li to bile “slatke muke” i jeste li uspjeli izdvojiti sve što ste željeli?

- Pregledao sam preko 1500 filmova što je danas, kada mnogi filmovi postoje online na festivalskim i specijaliziranim web-stranicama, ipak lakše nego prije desetak godina kada su svi slali VHS kazete. Muke nisu od količine, već od činjenice da mnogi dokumentarci govore o ljudskoj patnji, ratovima, nasilju i nesrećama. No, takav je život, ali zato smo mi, koliko znam, jedini festival koji ima i Happy Dox program.

Festival ove godine slavi deset godina. Možete li se osvrnuti na proteklih deset godina i reći nam na što ste posebno ponosni?

- Ponosan sam na to da je ova sredina prihvatila dokumentarac kao ravnopravni filmski rod, a ne kao “mlađeg brata” igranom filmu. Ponosan sam i na činjenicu da smo napravili festival koji posjećuju gledatelji svih generacija i što smo pokazali da se festival može raditi i bez puno zabave, ali s puno dobrih filmova. Najponosniji sam, međutim kada opetovano čujem da je netko uzeo godišnji odmor da pogleda filmove na Doxu. Što više tražiti?!

1U doba kada je ZagrebDox počinjao, dokumentarci nisu bili toliko popularni, no to se promijenilo zahvaljujući vašem festivalu, pa su mnoge projekcije rasprodane. U čemu je tajna uspjeha dokumentarnih filmova i mogu li oni danas - ne samo kod nas nego i na svjetskoj razini - parirati igranim filmovima?

- Koliko god je normalno da ljudima treba zabave i da je stoga tzv. “entertainment” industrija veliki biznis, toliko stoji i činjenica da su ljudi znatiželjna i empatična bića i da ih zanima što se događa u stvarnom svijetu i kako doista žive drugi ljudi. I stoga toliki interes za tzv. autorske, odnosno kreativne dokumentarce koji se bave osobnim viđenjem svijeta kojeg svi dijelimo. Ono što je meni najljepše na ZagrebDoxu nisu same projekcije već žustre diskusije gledatelja nakon njih.

Predstavite nam neke zanimljive strane goste ovogodišnjeg festivala.

- Tu su, posve sigurno, otac i sin - Marcel i Pawel Lozinski koji su napravili dvije verzije filma o zajedničkom putovanju u obiteljsku povijest, Daniel Dencik autor meni vrlo dragog filma “Ekspedicija na kraj svijeta”, Jong Bang Carlsen, autor vrlo zanimljivog i kontroverznog doxa “Prava količina nasilja”, Ágnes Sós, autorica filma “Bujica ljubavi” i drugi….

1U regionalnoj konkurenciji ima mnoštvo novih, ali i već poznatih imena i filmova - od debitantskog filma poznate novinarke Silvane Menđušić, koji je već i prije prikazivanja izazvao veliko zanimanje, do Irene Škorić koja je film posvetila junaku našeg djetinjstva - Lastanu. S obzirom da je prošle godine prikazan film “Gangster te voli” Nebojše Slijepčevića koji se, zahvaljujući svom osebujnom junaku, prometnuo u pravi mali hit, koliko ZagrebDox može poslužiti kao “odskočna platforma” domaćim autorima?

- Mi jako puno radimo na tome da ne budemo samo “uvoznici” već i “izvoznici” dokumentarnog filma, naročito hrvatskog. Stoga smo već na početku krenuli s radionicama za razvoj filmova i tzv. “pitching” forumom, a ove godine dovodimo i vrlo jaku ekipu gostiju - članova žirija i panela koji su u mogućnosti pozvati naše i regionalne filmove na strane festivale. Tu su Jean-Pierre Rehm, direktor festivala FIDMarseille, Charlie Phillips, zamjenik direktorice festivala Doc/Festa u Sheffieldu, Ryan Harrington, direktor dokumentarnog programa festivala u Tribeci, Veton Nurkollari, umjetnički direktor DokuFesta iz Prizrena, Mirsad Purivatra i Rada Šešić sa Sarajevskog festivala…

Program festivala svake godine sve više i više raste, pa je gotovo nemoguće pogledati baš sve što nas zanima. Koji biste ovogodišnji popratni program svakako preporučili publici i zašto?

- Usudio bih se preporučiti jedan posve novi program - Dokufikciju koji prikazuje tri filma po izboru Jevgenija Gusjatinskog i Gerwina Tamsme, selektora festivala u Rotterdamu. Radi se o filmovima koji, poput Tanovićevog “Epizoda u životu berača željeza”, koriste stvarne osobe koje rekonstruiraju događaje iz svojih života. Ova metoda, na rubu igranog i dokumentarnog, danas je dosta popularna i mislim da će ti filmovi biti zanimljivi našim gledateljima.

Koga biste jako željeli dovesti na ZagrebDox, a još niste?

- Već godinama pokušavamo dovesti Wernera Herzoga. On svaki put izmigolji, ali mi smo vrlo, vrlo tvrdoglavi!