PREDSTAVA U KOJOJ SE POJAVLJUJE TUĐMANOV LIJES Nepotrebna buka oko premijere 'Ko živ, ko mrtav'

Kad je Balkan posrijedi, često je logično da se noćna mora ostvari. Ništa nije nemoguće. Zaista bi, primjerice, netko u sitne sate mogao maznuti lijes prvoga hrvatskog predsjednika na Mirogoju, unijeti ga u kombi, odvesti u Novi Zagreb i skriti u stanu. Na Balkanu su, zapravo, dobro čuvane jedino tajne. Sve ostalo je na raspolaganju.

Dvije perspektive

Premijerna publika nove predstave Satiričkog kazališta Kerempuh nije shvatila da se pred njima odvija prizor iz sna kad su, dakle, dvojica glumaca iznijela na scenu lijes s ostacima dr. Tuđmana. Publika je, što se kaže životinja, kolektivna, pa s malo iskustva prepoznaš kako diše i što osjeća. Nema, dakle, veze što je lijes lagan i što je od crnih šperploča sabijen, gledateljima se učinilo da je “pravi”.

I prije premijere, javnost se uzbudila. Bilo da su se njezini predstavnici zgranuli, bilo da su se oduševili. Ta tko se to usudio oskvrnuti predsjednikov grob. Odvratno. Ili genijalno! Sa svetinjama nema šale. Ili ima! Tako otprilike. Noćna mora ovdje se začas ostvari kao dnevna senzacija, na ovaj ili onaj način.

“Ne kopaj po groblju, molim te”, produljeni je skeč, minijatura iz pera Mate Matišića, autora, među ostalim, posmrtne trilogije, dramskog triptiha o stradanjima malih ljudi u Domovinskom ratu. Ovdje se igra kao prvi dio četverodijelne predstave o balkanskim noćnim morama pod naslovom “‘ko živ, ‘ko mrtav” u zamisli i režiji Dine Mustafića.

Iz nekakve tobože lijeve perspektive (sve na Balkanu mora biti ili lijevo ili desno, od toga se živi) Matišić je već desetljećima sumnjiv kao u stvari Tuđmanov pisac. Tako i sad. Posmrtne ostatke predsjednikove prisvojila su, dakle, dvojica očeva poginulih hrvatskih branitelja. Dečki jesu mrtvi, ali vode se kao nestali, za grob im se ne zna. Sluđeni od boli, frustrirani zbog toga što ne mogu sahraniti djecu, očevi su uvjereni da vlasti znaju gdje su njihovi posmrtni ostaci. Gotovo četvrt stoljeća minulo je otkako su nestali i što da poduzmu? Uzimaju skupocjenog mrtvog taoca koga kane razmijeniti za kosti svojih sinova. Ali niti u ovakvoj noćnoj mori oni protiv dr. Tuđmana ne žele čuti ni slovca. Za njih on je dragocjen, gotovo koliko i vlastita djeca…

Iz nekakve tobože desne perspektive Matišić je, pak, zglajzao ne zato što je ilegalno ekshumirao dr. Tuđmana (potraga za ostacima poginulih u ratu njegova je gotovo bih rekao opsesivna tema) nego zato što je na scenu iznesen i lijes s posmrtnim ostacima Slobodana Miloševića, zloćudnog šefa (gotovo) svih Srba devedesetih godina prošlog stoljeća i kasnije. Tuđman i Milošević ne smiju u istu rečenicu. Čak niti u noćnoj mori….

Energični Filipović

Ova predstava u Kerempuhu zapravo nije uspjela kako je bilo planirano. Odviše je komplicirana. Djeluje kao presoljeno jelo. Njezina neobarokna struktura guši glumački a i redateljski rad.

Traje gotovo dva sata. Nakon Matišićeva skeča, istih šestero glumaca, kojima se pridružuje sedmi, igra skeč “Martovske ide” srbijanskog pisca Svetislava Basare, zatim skeč bugarskog pisca Hriste Bojčeva “Zadušnica”. Na kraju još jedan skeč Matišićev, “General”, koji je osvanuo kao definitivno nepotreban i neuvjerljiv (general dolazi predsjednici i vraća joj pištolj, dar Tuđmanov, jer se kani ubiti ali ne tim “posvećenim” predmetom) a nosi ga dvoje prethodno već iscijeđenih glumaca, Branka Trlin i Nikša Butijer, uz asistenciju trećega...

Matišić traži mrtve, Basara secira gadnu stvarnost bolničke sobe, metafore za Srbiju, gdje kolo vodi povlašteni pacijent Drempetić, načinjen prema stvarnoj osobi, igra ga energično Tarik Filipović. On je zloćudna verzija Zadre iz apsurdističkog sitcoma Branka Đurića Đure “Naša mala klinika”, isto lažni pacijent ali s ubilačkim sklonostima, šovinist i govnar opće prakse. Bojčev, poput Matišića, ispisuje tekst na svoju staru opsesivnu temu balkanske distopije (njegovi u nas igrani komadi “Orkestar Titanik”, “Pukovnik ptica”), u kojima samo mrtvaci i luđaci mogu podnijeti stvarnost i gajiti nadu u budućnost.

Previše za jednu večer

Sve je to zajedno previše za jednu večer. Tekstove zapravo ujedinjuje jedino zaista odlična scenografija Dragutina Broza, razne varijacije lijesova i crnih vreća što se postupno gomilaju.

Mustafić je inteligentan redatelj, njegova dramaturginja Željka Udovičić ima osjećaj za dinamiku scene, no ovdje su uspjeli jedino to da glumci ne igraju u prazno. I da se na sceni, rekao bih, ne osjećaju suvišnima.

Nikša Butijer najbolji je kao Matišićev Karlo, otac u potrazi za ubijenim sinom. Branka Trlin kao Milica, Basarina raspričana, naoko humana a zapravo ravnodušna medicinska sestra. Borko Perić kao Stanislav, Matišićev nesretnik iz Srbije, u potrazi također za nestalim sinom. Luka Petrušić, pak, kao Čekatelj u Bojčevljevu skeču. Hrvoje Kečkeš pak kao Kukec, nesretnik hrvatske nacionalnosti u Basarinoj bolničkoj sobi. Filip Detelić kao Stefan u Basarinim “Martovskim idama”.

Matišićeva glazba

Kostime je kreirao Leo Kulaš, za svaki skeč posebno, pri čemu održava stanoviti pomak u odnosu na “realno”.

Osim scenografije, predstavu zapravo veže još jedino glazba Mate Matišića i usamljeni trubač Ozren Čorković, koji na scenu donosi tugu u redovitim razmacima i obilnim porcijama.