POSVE INTIMNO Izložba koja pokazuje privatno lice velikog umjetnika

Kako je lijepo biti bedast, znao je katkad reći veliki Oton Gliha društvu koje se okupljalo u njegovu ateljeu u Križanićevoj, gdje se sad već nekih davnih godina družilo intenzivno. Kod Glihe su tako svake subote njegovi prijatelji dolazili na takozvane plenume, a druženje se nastavljalo često negdje drugdje do kasnih večernjih sati, nakon čega bi se slikar “tako baudlerovski opojen druženjem i vinom” vraćao u atelje slikati. To društvo iz ateljea činili su, među ostalima, i Zdenko Tonković, Vladimir Marković, Gordana Hajni, Ferdinand Meder i Srđan Gustinčić koji su se svom prijatelju Glihi u povodu obilježavanja stote obljetnice njegova rođenja odlučili odužiti jednom malom, intimnom izložbom u zagrebačkoj galeriji Mona Lisa.

Kava i travarica

Na izložbi, koja se otvara u srijedu, pokazat će djela iz vlastitih privatnih zbirki - četrdesetak radova od onih ranih iz pedesetih godina - izdvaja se portret Vojina Bakića, jedan od najradikalnijih iz tog razdoblja hrvatske umjetnosti - preko amblematskih Gromača sve do posljednjih slika u kojima se javlja figuracija. Svoja sjećanja na umjetnika Glihini prijatelji iz ateljea podijelili su u uvodnom tekstu kataloga izložbe.

Zdenko Tonković, Oton Gliha, Vladimir Marković i Ferdinand Meder u Osijeku 1968.

- Započinjalo se jutarnjom kavom. Kuhala se u džezvi koju se samo ispiralo pa se na njoj skorilo nekoliko debelih slojeva. Poslije jedanaest se više nije pila kava, točila se zelenkasta travarica s puno rute koja je često razgovore odvela do kozmičkih širina. Oton je ponekad egzaltirano zažalio za geocentričnim sustavom i poželio da Zemlja i dalje bude centar kozmičkog svijeta - samo je djelić atmosfere iz ateljea koju prenose Glihini prijatelji. Među mnoštvom zanimljivih crtica doznajemo i da je Gliha na Staru godinu uvijek odlazio u atelje i započinjao slikati sliku koja će povezati prethodnu godinu s budućom, nije volio da ga se gleda dok slika, a slike u nastajanju okretao je uvijek licem prema zidu, pokazivao bi ih rijetkima i samo kad je za to bio raspoložen.

Neobično društvo

- Bio je na neki svoj način praznovjeran. Mislio je da sudbinu može donekle udobrovoljiti ako je ne izazivaš i ako pravilno tumačiš njezina upozorenja i znakove. Znao je citirati arapsku poslovicu: “Svojoj sudbini ne možeš pobjeći pa makar jurio na najbržem konju” - prisjeća se Gordana Hajni.

U Glihinu ateljeu okupljalo se šaroliko, pomalo i neobično društvo, od studenata i profesora do svećenika i političara, a stanoviti Gašpar, koji se brinuo da žuta kaljeva peć ne ostane bez cjepepanica, bio je ravnopravan sugovornik Kašetelanu i Šohaju.

- Bio je veliki erudit, čovjek iznimnog znanja i izvanserijski umjetnik, ekstrovertiran, društven, široke ruke - priča o Glihi Zdenko Tonković, autor njegove nedavne retrospektive u riječkom MMSU (uskoro u Klovićevim dvorima), koji se zajedno s Vladimirom Markovićem još kao gimanzijalac pridružio društvu iz Glihina ateljea. Tonković za izložbu koja je intimističkog karaktera kaže kako ona zapravo nema neku posebnu koncepciju i ideju. - To je jednostavno, pozdrav prijatelju - zaključuje.