NOVI ROMAN NAJPOZNATIJEG AMERIČKOG PISCA DANAŠNJICE Novinarstvo, komunizam, samosažaljenje, Assange...

Glavni lik u romanu “Purity”, novom, dugoočekivanom djelu Jonathana Franzena, najpoznatijeg američkog pisca današnjice, pametna je zabavna i neobična Pip Tyler koja ne zna puno o svojem podrijetlu. Odnosno, zna da joj je pravo ime Purity, da je u studentskom dugu od 130 tisuća dolara, kojeg mora sama otplatiti, da živi u gradiću u Santa Cruzu u Kaliforniji, nekih sedamdeset kilometara od San Francisca (gdje, inače, u stvarnom životu piščeva supruga Kathryn Chetkovich ima kuću i gdje on provodi dosta vremena), te da ima vrlo kompliciran odnos s majkom, koja je guši, no ujedno je njezina jedina obitelj.

Živi s mnoštvom sustanara, većinom anarhista. No, ne zna tko je njezin otac, zašto je njezina majka odabrala život pod posve drugim imenom, niti hoće li ikada imati normalan život. Iz Istočnog Berlina Preko jedne od sustanarki u njezin život ulazi Andreas Wolf, lik koji je vrlo nalik Julianu Assangeu, te je na čelu organizacije The Sunlight Project, opet, vrlo nalik WikiLeaksu. Preko te organizacije ona odlazi na studentsku razmjenu u Južnu Ameriku. Lik Wolfa kritičar Independenta Benjamin Markovits, zapravo, opisuje kao “kombinaciju Assangeova neobičnog magnetizma i Snowdenove čudne samokontrole”.

Wolf se skriva u šumama Bolivije, a iz Berlina je otišao nakon pada Zida. Bježi od njemačkih vlasti, zbog “nekih prostih, naizgled minornih razloga”, kako je opisano. Wolf je rođen u Istočnom Berlinu 1960., otac mu je bio visokorangirani komunistički oficir, majka profesorica. Briljantan je, karizmatičan, no vrlo neugodan, ženskaroš je i “obožava masturbirati”, kako piše. Pip se s njim zbližava među ostalim i zato što vjeruje da joj može pomoći u potrazi za ocem. Novi roman autora “Korekcija” i “Slobode” (VBZ), kojem kritika tepa i da je književni genij, izlazi u svijetu 1. rujna, a kod nas će uoči Interlibera, u studenom, izdati dosadašnji Franzenov izdavač, VBZ.

Prevoditeljica je, kao i dosad, Marina Horkić. Kada je izašla “Sloboda”, roman o tri generacije obitelji Berglund, odvjetniku Walteru i njegovoj supruzi Patty, njihovim intimnim dramama, te o kapitalizmu, politici, koji je pisao devet godina, Times je još na naslovnici tumačio: “Veliki američki književnik... Njegovi likovi ne rješavaju zagonetke, nemaju magične moći i ne žive u budućnosti. Ali u svojem nam novom romanu pokazuje kako danas živimo”. Za njegove knjige uvijek su redovi čekanja, u koje se upisuje, među ostalim, i američki predsjednik Barack Obama.

Prve kritike novog romana “Purity”, također su pozitivne. Kako danas živimo Roman je, tako, nedavno došao u ruke Michiko Kakutani, jedne od najutjecajnijih književnih kritičarki današnjice (The New York Times). Kakutani piše kako nastojanje dva lika u knjizi da svaki na svoj način uđu u trag svojem identitetu čini Franzenov “najintimniji roman dosad”. Likovi su, tumači dalje, “sposobni za promjenu”, a pisac dopušta samom sebi da “osjeća simpatiju prema njima”. Prethodni romani su bili smješteni u “ljute, polarizirane devedesete, doba Georgea W. Busha”, novi se roman odvija u ovom tisućljeću.

Likovima i dalje, tumači Kakutani, ne nedostaje “pasivno-agresivnog narcizma” i “samosažaljenja”. Ipak, glavnim protagonistima u ovom romanu ona daje “mogućnost novog početka”, što će, tumači, zadovoljiti one čitatelje koji su raniji rad američkog pisca ocijenili previše mizantropskim. Mizantropskim, unatoč njegovoj obrani u nizu intervjua, pa i u onom posljednjem, vezanom uz novi roman, objavljenom u Guardianu, u kojem ponovno objašnjava kako on u stvari voli ljude. A jedan od likova u romanu, Anabel, opisuje kao ženu koja udaljava ljude od sebe sa svojim moralnim apsolutizmom, i osjećajem superiornosti, iza čega stoji, kako tumači, ustvari sramežljivost, pa se i ovdje možda može pronaći objašnjenje njegova ponekad arogantnog ponašanja.

Dostojevski i Twitter

Franzen je odrastao u predrađu St Louisa. Do četrdesete godine napisao je dva romana, oba su bila hvaljena, no slabo prodavana. Prvi, koji je prešao milijunske naklade, bile su “Korekcije”. Nakon toga, kako je objasnio pisac, “nisam se mogao vratiti svojoj urođenoj srednjezapadnoj skromnosti”. Roman je dijelom smješten u Berlin, gdje je inače i sam pisac neko vrijeme boravio, kao Fulbrightov stipendist, a i studirao je njemački. Osim dva glavna lika, važan je i Tom Aberant, koji je susreo Andresa Wolfa prije dugog niza godina u Njemačkoj i zna njegove najgore tajne. Tom je dijete Amerikanca i majke koja je pobjegla iz Njemačke. Koristi novac svoje bogate supruge da pokrene portal za istraživačko novinarstvo. Tom je u aferi s Leilom Hellou, dobitnicom Pulitzera, koja istražuje čitavu priču.

Ona je rastrgana između njega i muža invalida Charlesa, književnika, koji se sprema dovršiti novo djelo. Leila će uzeti Pip kao svoju zaštitnicu, postavit će se na neki način poput njezine zamjenske majke. Jedan lik u romanu, inače, hvali književnicu Zadie Smith. Drugi, feministica, tjera muškarce da pišaju - sjedeći. Kakutani, pak, vidi i razne utjecaje, jedan je Charlesa Dickensa, drugi Dostojevskog: “Oštar opis Andreasova egzistencijalnog koketiranja sa seksom i sa smrti može tumačiti kao Dostojevski koji je prošao kroz komični američki filter”. U novom se romanu bavi internetom, i WikiLeaksom, na svoj način. Franzen je i inače kritičar društvenih mreža, pa je svojedobno kritizirao i svojeg kolegu Salamona Rushdija zbog upotrebe istih.

Sam je morao ukloniti nekoliko lažnih stranica koje su se pojavile na njegovo ime. “Većina onoga što radite na Facebooku je glupo, to nije dio ničije životne priče, već predstavlja buku. Twitter je još veći problem, jer svodi javni diskurs na poruke od 140 znakova.”

‘Ušao sam u pedesete’

Često se, s mnogo oduševljenja, prepričava njegov sukob s televizijskom voditeljicom Oprah: “Nisam vrištao kad me je nazvala, rekao sam jednostavno, oh, hej, i ona nije znala što s tim učiniti. Naljutio sam je i ona je povukla poziv u emisiju.

Sve je bio nesporazum. Krivim sebe jer sam rekao stvari koje su glupe, i povrijedile su ljude, krivim i Oprah, jer je od prvog razgovora bilo jasno da ne govorimo isti jezik”, rekao je u nedavnom intervjuu Guardianu te je dodao kako ga je tretirala kao da je “pobjednik natjecanja koji trebao je pokazati zahvalnost”. To ga nije interesiralo. Komentirajući pozitivne reakcije na svoje romane, istaknuo je u svojem stilu: “Sigurno to ima veze s tim da sam zašao u pedesete. Mora da sam pri kraju svoje produktivne karijere. Ljudi su počeli odobravati ono što radim”. S druge strane, jedan lik u njegovoj novoj knjizi pita se je li moguće, sada kada je u pedesetim godinama, da ostane s jednom ženom a da se ne dosađuje. Američka kritika, u svakom slučaju, tvrdi da Franzen nastavlja niz koji su započeli Hemingway, Nabokov, Salinger, Mailer, Updike...