MARKO ŠUNJIĆ 'Kako sam u samo 7 godina objavio čak 260 stripova'

Luksuzni komplet Moebiusa na prošlom Interliberu bio je tihi predmet žudnje posjetitelja, ove godine, pak, ta laskava titula pripada kultnim “Čuvarima” Alana Moorea i Dave Gibbonsa. Zajednička poveznica je to što i jedan i drugi nose potpis Fibre, ne samo jednog od najzanimljivijih hrvatskih izdavača, nego i kuće koja proizvodi možda i najljepše knjige u nas. A iza Fibre, pak, stoji samo jedan čovjek - Marko Šunjić, dipl.ing. matematike po struci i strip-entuzijast.

Urednička politika

- Nisam baš samo ja. Imam sjajne vanjske suradnike: dizajnericu Melinu Mikulić, nekoliko prevoditelja kao što su Darko Macan, Tatjana Jambrišak i Goran Marinić... - brzo dodaje Šunjić.

One koji još nisu upoznati s radom ove izdavačke kuće vrijedi podsjetiti da je riječ o izdavaču koji je od svog osnutka 2006. do danas objavio 260 važnih izdanja koja su značajno promijenila percepciju strip-umjetnosti u nas. Poznati su po beskompromisnoj uredničkoj politici, koncentriranoj na kvalitetu naslova, ali i po tome što njeguju - i to ne samo za naše uvjete - iznimnu razinu produkcije. O čemu, recimo, govori i “sitnica” da im se često događa da autori jednom kad vide fontove u Fibrinim izdanjima zahtijevaju da ih upotrebljavaju i izdavači drugdje u svijetu.

Fibrin štand na Interliberu ne bi se smio propustiti, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da se vidi kako izgleda spoj znanja, strasti, puno truda i rada na detaljima koje neuko oko teško primjećuje.

Na pitanje koliko je rada potrebno prije puštanja nekog stripa u tisak, Šunjić odgovara da to ovisi od stripa.

- Za ‘Čuvare’, u trenutku kad je prijevod bio gotov, trebalo je oko mjesec dana intenzivnog rada na samom prijelomu. No, meni se za strip takvog ranga to i ne čini puno. Jedini je problem što je teško skupiti tih mjesec dana. U praksi, to znači da moram odvojiti svaku sekundu slobodnog vremena.

Bez svoje knjižare

Kontekst hrvatskog izdavaštva, ipak, teško je ignorirati. Prosječna naklada je 500 primjeraka. Naklada se diže na 1000 kad izdaju stripove kao što su “Maus”, “Perzepolis” ili “Čuvari”.

Ekonomska računica izdavača daleko je od blistave. Pogotovo kad se ima na umu da je izdavanje luksuznih izdanja stripova skup sport, usporediv s izdavanjem umjetničkih monografija koje ni najveći izdavači nemaju često u svojoj ponudi.

Proizvodna cijena jednog primjerka “Čuvara” tako je 135 kuna. Da bi knjiga bila ekonomski isplativa, nepisano je pravilo da cijena bude četiri, pa čak i pet puta veća. Ukratko, da bi “Čuvari” bili isplativi, trebali bi koštati barem 450 kuna. Njihova cijena je 300 kuna. Remek-djelo Arta Spiegelmana “Maus”, pak, košta 130 kuna.

Fibra nema svoju knjižaru, što znači da kad u nekoj od njih prodaju primjerak, moraju platiti rabat od 40 posto. Od onoga što ostane, treba platiti sve ostalo: od prava do prijevoda. Svejedno, Šunjić stvarima pristupa iz drugog kuta.

- Realna cijena stripa bila bi suluda, pa ne možemo zaboraviti kako u ovoj zemlji ljudi žive. Za mnoge od njih 300 kuna je velik novac. Samo od izdavanja ovakve vrste stripova ne bi se moglo živjeti. Nasreću, imam stalni posao u informatici od kojeg plaćam račune, tako da mi je važno samo da pokrijem troškove. Olakšava i to što veliki dio poslova oko pripreme za tisak i grafičke obrade, kao i distribucije, računovodstva i skladištenja, obavljam sam. Sjajno je kad dobijemo potporu pa cijenu možemo dodatno smanjiti. Nije poanta zarada, poanta je da izdamo što više možemo, dok možemo.To je jedino važno. Presretan sam kad neki čudesni strip učinim dostupnim. Baš kao što sam presretan kad vidim da se neki odličan strip posuđuje u knjižnicama, jer to znači da se taj strip čita i da će taj netko tko ga čita ići dalje i istraživati.

U Fibrinu su katalogu i domaći autori, ali Šunjić kaže da mu je žao što ih nema više.

- Naši najbolji stripaši rade vani i tamo premijerno objavljuju svoje stripove. Puno je dobrih domaćih stripaša koji bi mogli postati sjajni samo da imaju priliku objavljivati. Nažalost, nisam u mogućnosti da im to priuštim. Ne želim da imaju lošiji tretman od ostalih, a čak i uz potporu, u najboljem slučaju mogao bih im ponuditi nekoliko tisuća kuna honorara. Kako ćeš nekome tko šest mjeseci odvoji za rad na stripu ponuditi takav honorar? Meni stripaši nisu tamo neki autori, to su moji prijatelji i zaslužuju da budu pošteno plaćeni.

Sve je više žena

Uobičajeni kupac Fibrinih izdanja je muškarac u dobi između 25 i 35 godina.

- Naravno, ima ih i mlađih i bitno starijih. Zanimljivo je da je sve više žena. Ovo naglašavam samo zato jer obično strip vežemo uz muškarce. Ali to je predrasuda ravna onoj da je strip ‘infantilni šund’ - dodaje Šunjić.

U odabiru naslova pak kaže da je ostao vjeran načelu s kojim se upustio u izdavačke vode: objavljuje ako “nakon što zaklopi korice pomisli: ovo je izvanredno i ovo moram objaviti”.

Među 260 naslova zasigurno je teško birati, pogotovo kad se bira na način na koji to Šunjić radi. Favorite ipak ima: - ‘Maus’, ‘Perzepolis’, ‘Čuvari’, ‘Svagdanja borba’. Možda zvuči ziheraški, ali fama vezana uz te stripove potpuno je opravdana. Svaki od njih je na svoj način nadišao granice medija i pokazao da strip ne mora biti samo razbibriga za tinejdžere, nego autentično likovno-književno remek-djelo.