‘Najgnjevniji pjesnik Balkana’ piše o odrastanju, obitelji, bendovima, nogometu, JNA...

Nakon tri romana, pjesničke zbirke i pet glazbenih albuma evo nam još jednog romana iz radionice Damira Avdića, umjetničke osobnosti koju, kako bi se to kolokvijalno reklo, ne treba posebno predstavljati. Glazbenik, performer i pisac, čiji lik i djelo izazivaju ili oduševljenje ili zgražanje (jer kod njega ni u čemu nema “sredine”, pa tako ni u recepciji) prije dvije je godine objavio “Tiket za revoluciju”, duhovitu i oštru prozu u kojoj se priča s margine grada spajala s vrlo kritičkom prozom o salonskim ljevičarima, socijalizmu i tranziciji, Žižeku i Titu i mnogočemu drugome. Bio je to roman u kojem smo prepoznavali poslovičnu autorovu beskompromisnost da stvari nazove pravim imenom, ali i brojne idejne i motivske veze s njegovim albumima koje nisu bile presudne za recepciju romana, odnosno moglo se i bez toga predznanja. Ili možda ipak nije?

Još od prvog Avdićeva romana (“Na krvi ćuprija” koji je poslije pretvoren u monodramu izvedenu u Ljubljani, gdje Avdić već neko vrijeme živi), naime, posve je legitimno postaviti pitanje što bi se dogodilo kad bismo te književne uratke čitali posve izvan konteksta njegova glazbeno-performerskog djelovanja, kao “čistu” literaturu? Neki su ih kritičari pokušavali tako i sagledati, no nisam sigurna da je baš to najbolji pristup. Avdićeve se romane, pa tako i najnoviji, teško može dekontekstualizirati, oni su sa svim svojim rušenjem literarnih konvencija (bazirani na tijeku misli, nepoštivanju i izbjegavanju interpunkcije, erupciji misli, neposrednosti, dekonstukciji) ukoričena inačica svega onoga što Avdić svojim umjetničkim i ostalim javnim i medijskim istupima inače predstavlja u kulturološkom prostoru regije. Kao takvi funkcioniraju u skladu sa spomenutom ili/ili varijantom - ili ih prihvaćaš onakve kakvi jesu ili se zgražaš i jednostavno ih preskočiš. Jer, da nije tako, koga bi uopće zanimalo kako su prošli problemi s Avdićevim bruhom i što mu je otac savjetovao u vezi s tom tegobom, sve to izrečeno bez točki i zareza, u jednom dahu?

“Ne želim da pobijedim” roman je u kojem je Damir Avdić malo manje zainteresiran za bučnu kritiku svijeta u kojem je živio i živi, a puno više za samoga sebe. Kad bismo htjeli biti jako ozbiljni, rekli bismo da je riječ o nekoj vrsti autobiografske proze, a ako bismo htjeli biti jako pametni, zaključili bismo da je riječ o pokušaju pisanja obiteljskog ili bildungsromana, pokušaju koji je završio iznevjeravanjem željenog žanra i rušenjem forme, što je na kraju rezultiralo labavo povezanim pričama i zapisima o svemu i svačemu.

O djetinjstvu i mladosti, nogometu i JNA, bliskim prijateljima i njihovim sudbinama, bendovima, tuzlanskoj prošlosti i ljubljanskoj sadašnjosti, obitelji i djeci i, dakako, spomenutim problemima s bruhom. Premda mi je osobno ovaj Avdićev roman nekako “tanji” od prethodnog (u nekim dijelovima čak pomalo dosadnjikav, što od autora ovakvog pedigrea svakako ne očekujete), možda i zato što je bez obzira na cijeli instrumentarij formalne i sadržajne dekonstrukcije puno benigniji i “mekši”, istinski sam uživala u onim dijelovima koji se bave autorovim ocem, njihovim međusobnim odnosima i očevom genijalnom životnom filozofijom koja u samo jednoj rečenici potuče sve hegele i schopenhauere, koji nisu tek nasumično navedeni predstavnici filozofa, već za njih postoje utemeljenja u knjizi.

Mnogo je toga u romanu već viđeno i očekivano; način na koji se strukturira tekst, vrsta humora, dosjetke i kritike, psovke i specifičan ritam proze koja se povremeno izlije u poeziju ili bučnu parolu koja pogađa u samu bit stvari. Mnogo je toga u romanu efektno i uspjelo, kompatibilno sa svim ranije napisanim, izrečenim i odsviranim i snažno poentirano završnim poglavljem “Ono što jeste” u kojem je svaka rečenica, sve do onih najsnažnijih posvećenih vlastitoj djeci, za podcrtati i zapamtiti. No, nakon čitanja nekako bude krivo što je autor tako lako odustao od početne ideje da napiše veliki roman - “Zajeban. O ljudima koji su živjeli zajebane živote, a iz čije krvi sam nastao”. Ovako se opet nameće isto pitanje - kako bismo čitali i pročitali ovaj raspršeni roman kad bismo zanemarili cijeli kontekst koji u kulturološkom prostoru predstavlja Damir Avdić? I opet na to nemam baš pametan i jednoznačan odgovor.