Kada u književnu bitku kreće autor u tzv. zrelim godinama, što se desilo Stefanu Ahnhemu (r. 1966), rezultati su obično dobri. Neki računovođe dodaju: bolji nego kod mladih.
Ovaj čovjek od pera, TV scenarist, objavio je književni prvijenac “Žrtva bez lica” 2014. i odmah dobio nacionalnu, švedsku nagradu za krimić. Dakako, u zemlji Stiega Larsona i skandinavskog krimića, koji je probio američko-holivudske barijere, to je velika stvar. Premda se Ahnhem nije pozvao na ovog autora već na jednog drugog, jednako cijenjenog u žanrovskoj književnosti.
Obična čitateljica, “žena na centrali mosta Öresund”, uspoređuje Fabiana Riska, junaka “Žrtve”, sa slavnim detektivom i junakom švedskih i britanskih TV serija: “Ali samo zato što ste vi Fabian Risk, moj mali (Kurt) Wallander, napravit ću iznimku”; i daje mu broj kreditne kartice kojom je sumnjivi putnik platio prijelaz mosta.
Ovi fikcionalni detektivi djeluju u skonskom, južnom okrugu. Wallandera je stvorio, u svojim krimićima Henning Mankell (1948 – 2015) i dao mu za prebivalište Ystad, blizu Malmöa. U tom istom švedskom okrugu živi i Ahnhemov istražitelj Fabian Risk, ali u drugom, svom rodnom gradu Helsingborgu. Dakle, ni uzore ni mjesta pisac nije birao slučajno.
U stvari, Risk se vratio iz Stockholma u rodni grad sa ženom Sonjom i dvoje djece, Matildom i Theodorom. Za sobom je ostavio uspješnu karijeru i neodređeni slučaj u izraelskom veleposlanstvu, u kome su poginula dva policajca.
Nada se obnoviti bračne odnose i početi novi, usklađeniji život. No, prije nego počne s tim, usred sezone godišnjih odmora, naziva ga buduća šefica Astrid Tuvesson. I zaplet, evo, započinje.
U njegovu središtu je mala zajednica u kojoj je sažet svijet, dakle jedan deveti razred, u Švedskoj završni osnovne škole. To je jedna od onih malih, “putničkih” zajednica rodonačelnice žanra Agathe Christie, što otada ima važno mjestu u povijesti krimića. Napetica “Žrtva bez lica” počinje žrtvom bez šaka, koja se zove Jörgen Pålsson.
Iz Riskovog je razreda, pa šefica kriminalističkog odjela s pravom očekuje njegov doprinos istrazi. I dobiva ga kada drugom žrtvom postane najbolji prijatelj prethodne žrtve, Glenn Granquist. Istražitelj Risk posjećuje ženu prve žrtve Linu, u koju je bio zaljubljen od četvrtog osnovne. Jedva ga prepoznaje, ali njemu upada u oči kućna biblioteka.
“Fabian je zaključio da su knjige sigurno Linine.” Pa, evo što čita zgodna, sredovječna Šveđanka, majka dvoje djece: “tri četvrine” bili su krimići (Guillou, Mankell, Grisham), slijede klasici: Strindberg, Shakespeare i Dickens. “Jedino što je narušavalo sliku, ili je činilo lakšom, ovisi kako se gleda, bila su imena poput Paula Austera, Cormaca McChartyja i Jonathana Franzena”, primjećuje Risk u ime Ahnhema.
Čista Americana, koju upotpunjuju automatski odzivi na Glennovu mobitelu: “Nakon šest signala, začuo se glas Roberta de Nira: ‘You are talking to me?’” Dakako, to je i nama omiljeni citat iz filma “Taksist”. Odnos domaće i uvezene, američke kulture ovdje je sasvim jasan. (Usputice, štakori su baš ovoj žrtvi požderali lice.)
Jörgenu je ubojica odrezao šake, Glennu zdrobio noge. Prvom u tehničkom kabinetu osnovne škole, u kome je predavao tehnički, a drugom pak na njegovom radnom mjestu. Suučenik Risk prisjetio se “tajne” njihovog prijateljstva: počelo je zlostavljanjem jedinog dječaka koji je, u razredu nosio naočale, Claesa Mallvika.
Šefici kriminalističkog odjela u Helsingborgu, Tuvesson, nije trebao bolji motiv za ubojstva od osvete, niti bolji osumnjičenik. No, problem je u tome što tom Claesu nigdje nema ni traga. Tad se u krugu sumnjivih pojavljuje stanoviti Rune Schmekel (Pimpek), kirurg u Lundu, specijalist za prostatu. Na ponekim fotkama Claes i Rune izgledaju slično.
Pisac Ahnem igra se ovim identitetima. Da li je Claes Rune? To definitivno potvrđuje DVD s Glennova tavana. Na njemu se prve dvije žrtve serijskog ubojice dokazuju kao zločinački prijatelji, koji fizički mrcvare Claesa do ruba smrti. Poslije 36 operacija pretvorio se u Runea. Od liječnika postao je kirurg, ali izgubio je taj posao. Istražiteljica Irene Ljilja otkrila je da je ostavio dvije plastične stezaljke u mokraćnom mjehuru Torgnyja Sölmedala.
Raskoš Ahnhemova zaplitanja dolazi do vrhunca kada Risk, zahvaljući GPS-u iz Schmekelova Peugeota, ostavljenog u Danskoj, pronalazi put do njegovog leša “raspetog” na jednoj usamljenoj farmi. Krimić potezom pera ostaje bez “sigurnog krivca”. Pisac nastavlja dalje: slijedi sukob danskih i švedskih policajaca, pa ubojstvo cure s benzinske pumpe u Danskoj na kojoj je nepoznati ubojica ostavio auto itd.
Usto, prirodnom smrću umire razrednica “zlokobnog razreda”, pa zatim prva ženska žrtva, koja je promatrala kako siledžije muče Claesa itd.
Otkrio sam previše toga a jedva sam ispratio inspektora Fabiana Riska preko polovice knjige. Pisac se postupno ubacuje u kožu ubojice i bavi njegovim mislima, prema kojim ispada da je i “Fabbe”, odnosno Risk, postao metom njegove serije ubojstava.
Ali, dalje ne smijem. Ovaj krimić čita se na dušak, dok zlo jednog razreda prerasta u zlo svijeta. Pritom, Ahnhem čuva duhovitost likova, ne ispuštajući do kraja želju da zabilježi kulturalnu sliku svoje zemlje.