Elizabeth Strout

"Znatiželjna Olive bila bi fascirana napadom na Kapitol. Ja sam bila užasnuta"

Elisabeth Strout
 Leonardo Cendamo
Za Jutarnji govori autorica romana o Olive Kiterridge i dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost

Elizabeth Strout smatra se jednom od najboljih američkih autorica. Romani joj postižu vrtoglave naklade, kritičari ih obasipaju komplimentima, a svjetsku slavu donijela su joj dva romana o Olive Kitteridge i stanovnicima gradića Cosby u državi Maine. Za prvi od njih "Olive Kitteridge" 2009. osvojila je Pulitzerovu nagradu za književnost. Roman je prodan u više od milijun primjeraka, a po njemu je snimljena i HBO-ova serija s Francise McDormand, Richardom Jenkinsom i Billom Murrayom. Drugi, jednako hvaljeni, "Olive, iznova", objavljen je deset godina kasnije. Oba su romana odnedavno dostupna i na hrvatskom u izdanju Profila, prva u prijevodu Tatjane Jambrišak, druga Patricije Horvat.

Olive, ova neobična heroina 21. stoljeća, nije lik kojeg je lako zavoljeti, barem ne na prvi pogled. Neprivlačna je, komplicirana, umirovljena nastavnica matematike koja je toliko neugodna prema vlastitu suprugu da taj odnos graniči s izdržljivošću. Ni njezin vlastiti sin nije oduševljen njome, nastoji se odseliti što dalje može. U nastavku romana Olive je udovica koja se ponovno udaje, ovaj put za bogatog republikanc. Unatoč svemu Strout postiže da njezinu Olive razumijemo, da prema njoj razvijemo empatiju. Književnica Zadie Smith, jednom je opisala kako "jako voli Olive, ženu koju nikada nije zapravo susrela".
Može li se njezin proturječan karakter ikako opisati u svega dvije riječi, no bez korištenja veznika ali, pitamo Elizabeth Strout na početku našeg razgovora. Uz osmijeh odgovara: "Kad bih je ja trebala opisati u dvije riječi, one bi bile: Kompleksna. Iskrena. Vidite, nije potreban ali".
U drugoj knjizi ipak je ponešto smekšala. Što njezina autorica vidi kao njezinu najveću promjenu? "Kako sama kaže Cindy Coombs (bivša Oliveina učenica, koja je oboljela od raka, a koju Olive posjećuje nakon kratkog susreta u dućanu, op.a.) njezina najveća promjena ta što je postala samo malo, samo mrvicu bolja osoba nego prije. Mislim da se nastavila razvijati. Iako to ni sama nisam znala kada sam započela nastavak, taj je njezin razvoj itekako imao smisla."

image
Naslovnica knjige Olive Kitteridge

Postoji mit, barem u Americi, nastavlja Strout, da se ljudi prestaju mijenjati u određenim godinama života. "Mislim da je to zato što se svakoj mladoj osobi, barem dok ne počne i sama starjeti, čini da su stariji od njih jednostavno negdje 'stali'. No, to nije točno. Stariji ljudi nastavljaju putem koji su započeli. Ako je riječ o osobi koja radi na sebi, želi se razvijati, nastavit će tim putem. A ako je pojedinac ogorčen, s vremenom će samo postati još ogorčeniji. Jednom sam rekla grupi srednjoškolaca: "Ili ćete se razvijati i raditi na sebi ili ćete postati sve ogorčeniji (bigger, bitter, igra riječi, op.a.). Olive raste, razvija se. Uvijek je bila netko kome život budi istinsku znatiželju."
Upravo su je ta radoznalost prema životu, ali i velika otpornost koju posjeduje, tjerali da nastavi dalje, kad je stradao čovjek kojeg je potajice voljela, kada joj je muž umro, kad sin nije više pričao s njom, te svim drugim događajima tijekom života koji je nije uvijek mazio.
Što misli, kako bi se Olive nosila s aktualnom koronakrizom, što bi je najviše smetalo tijekom pandemije, pitamo našu sugovornicu. Nije joj trebalo dugo da odgovori, možda je o tom već i razmišljala: "Nosila bi se s pandemijom naprosto jer mora, nema drugog izbora. Ona je osoba koja preživljava. Izluđivala bi je usamljenost, najviše bi je smetalo kada bi morala prestati posjećivati svoju prijateljicu Isabelle. Vjerujem da bi to čitavo vrijeme bila na telefonu i s njom i sa svojim sinom i s bilo kojim unukom koji bi želio s njom razgovarati. Mrzila bi pandemiju, no nastavila bi sa životom.
Kada je pisala "Olive Kitteridge", Elizabeth Strout nije ni slutila da će napisati nastavak. Kako se ipak odlučila za to? "Iako mi se često dogodi da nastavim priču o svojim likovima u nekim drugim knjigama, za Olive sam iskreno vjerovala da sam s njom gotova. No, nije bilo tako: pojavila se. Jasno sam je mogla vidjeti kako se parkira u marini jednog jutra i pomislila sam: Evo je, vratila se. Napisala sam prvo priču o tome, o parkiranju u marini, nakon čega sam se krenula vraćati unatrag, ispitati kako je došla do te točke u životu. Ispostavilo se da sam imala puno toga za reći o sljedećoj fazi njezina života", govori književnica i nudi nam još jednu paralelu: "Niti moj sljedeći roman 'Oh William!' koji izlazi, svojevrsni nastavak knjige 'Zovem se Lucy Barton', nisam planirala, no naposljetku sam ga napisala i to u velikoj brzini. Tako da smo tu gdje jesmo. Mislim da jedan od razloga leži u tome što su moji likovi za mene stvarni, ne želim da odu. Uvijek sam znatiželjna gdje su sada u svojim životima, do koje su točke došli."

Prema Olive Kitteridge snimljena je i televizijska serija, poprilično gledana i hvaljena, višestruko nagrađivana, u glavnoj je ulozi i sjajna Frances McDormand, s jednako inspiriranim kolegama. No koliko god McDormand bila izvrsna, teško je njezin fizički lik povezati s poprilično krupnom Olive kako je opisana u romanu Elizabeth Strout. Svejedno, je li ova glumica, način na koji je interpretirala Olive, utjecala na nastavak? "Serija je izvrsna, uistinu su napravili dobar posao. No, nije utjecala na mene, na to kako sam kasnije opisivala Olive. Zato što je u mojoj svijesti ostala upravo ona Olive koja je postojala dok sam izvorno pisala knjigu."

U romanima Elizabeth Strout, i ne samo onima koji se bave ovom umirovljenom profesoricom matematike, Maine je toliko sveprisutan i često opisivan da se čini kako je lik za sebe. Sama Strout, koja već godinama živi u New Yorku, vezana je za Maine. Rođena je u Portlandu, tamo provela i djetinjstvo. Selili su u još nekoliko okolnih mjestašca. Ponekad se igrala vani s braćom, znala se kasnije prisjećati, no većinom je vrijeme provodila u kući, pišući još od tinejdžerskih dana. Znala je i da će u budućnosti njezin posao biti vezan uz pisanje.
Na koji način mjesto u kojemu žive utječe na njezine junake. Bi li mogla pisati o Maineu da nije otišla? "Da, da nisam nikad otišla iz Mainea, ne bih mogla pisati o njemu. Tek nakon što sam dugo vremena, godinama živjela u toliko drugačijem gradu, toliko drugačijoj kulturi kao što je njujorška, mogla sam jasnije osvijestiti što znači biti iz Mainea. A Maine je poprilično neobičan. Tamošnji ljudi su tiho ponosni na to otkud dolaze, nisu pretjerano povjerljivi prema došljacima. Pristojni su i naizgled pasivni, iako s njima nije lako. Većinom su bijelci. Mislim da je Maine, ili je barem donedavno bio, "najstarija" i "najbjelačkija" država u Americi. I to je čini drugačijom."
Pričale smo ranije o rastu i razvoju. Elizabeth Strout prvi je roman objavila kad je bila u četrdesetim godinama života, a "Olive Kitteridge" kada je imala pedeset dvije. Nakon toga je osvojila Pulitzerovu nagradu. Romani su joj redom bestseleri i prevođena je diljem svijeta. Razmišlja li ikad, pitamo, o tome što bi bilo da se sve to dogodio prije. Je li bila više ili manje sigurna u sebe, s obzirom na činjenicu da je kasnije počela objavljivati?


"Trebalo mi je dugo vremena da pronađem svoj glas. Pronašla sam ga, napokon, pišući 'Amy i Isabelle', za što su mi bile potrebne godine. Vjerojatno se ljudi pitaju kako sam izdržala toliko dugo godina s toliko malo uspjeha, no to je zato što sam, iskreno govoreći, znala da će, ako nastavim, biti dobro. Pa sam i nastavila. U trenutku kad je moja prva knjiga izašla, znala sam da je to kvalitetno štivo i zapravo mi je drago što nisam bila mlađa. Kada je moj uspjeh kao spisateljice uistinu započinjao, bila sam dovoljno zrela i čvrsto na nogama pa nisam dozvolila me sve to poljulja. Znala sam dovoljno o sebi da bih se sa svim tim mogla nositi. Da sam bila mlađa, bilo bi puno teže ostati na zemlji."
U razdoblju koje je prethodilo, bavila se mnogo čime, studirala je prvo pravo, potom je konobarila, a među ostalim okušala se i u stand-up komediji. Nije to laka forma, je li joj iskustvo bilo zastrašujuće, pitamo našu sugovornicu?
"Mislim da su satovi stand up komedije jedno od najviše zastrašujućih iskustava u koje sam se dobrovoljno upustila. Krenula sam na tečaj jer sam vjerovala da nešto nije sasvim iskreno vezano uz moj rad, no nisam mogla točno definirati o čemu je riječ. Pomislila sam da se ljudi, kad se smiju u klubovima, smiju jer je ono što čuju - točno. Pa sam pomislila da bih radi iskustva i sebe trebala staviti pod takav pritisak. Pohađala sam satove stand up komedije, što je samo po sebi bilo zastrašujuće. Svakog bi tjedna netko novi odustao. Mi koji smo ostali trebali smo polagati završni ispit koji se sastojao od toga da nastupimo u jednom njujorškom klubu koji je poznat po stand up komediji. Bila sam prestravljena. No, nakon što sam začula prvi duboki smijeh koji je dolazio iz publike, bilo mi je drago, osjetila sam olakšanje. Iz kluba su me pozvali na audiciju da jednom tjedno nastupam, no zahvalila sam im se na ponuđenom. Ubilo bi me to."


Sva su joj ta iskustva u životu, kaže, pomogla da bolje razumije likove o kojima piše. "Željela bih da u mojim knjigama čitatelj osjeti da smo svi mi, više ili manje, u istim stanjima kad volimo, kad razočaramo jedni druge, i da pokušavamo, mnogi od nas, najbolje što možemo. Ponekad uspijevamo, ponekad baš i ne, ali se trudimo."
Jedan je to od razloga, nastavlja, zašto piše jest i taj što, kako kaže, pokušava razumjeti drugu osobu, i pomoći čitatelju da shvati tu drugu osobu. "Čitav svoj život nisam naišla ni na što toliko fascinantno kao što su to ljudi. Volim ljude. Volim ih promatrati, slušati. Uvijek se pitam kako je biti u njihovoj koži, iako je to nemoguće do kraja znati. No, čitanje fikcije jedan je od načina da uđemo u glavu druge osobe. Vjerujem da tako možemo postati empatičniji."
Koje su osnovne teme koje istražuje u svojoj književnosti. "Zapravo ne razmišljam o temama dok pišem. Pišem samo o ljudima, pokušavam ih interpretirati što iskrenije. To je sve što pokušavam dok pišem, da pišem o ljudima a da im ne sudim, da ih opišem što preciznije. No, dok gledam sve što sam do sada napisala, vidim da se jedna tema ipak pojavljuje, a to je da zapravo ni sami sebe ne poznajemo uvijek najbolje, čak i kad vjerujemo suprotno. Jako mi je to zanimljivo. Tu je i tema nesavršene ljubavi, kad volimo jako, no daleko od savršenstva. Više-manje svi to činimo. No, to je normalno, ne možemo si pomoći. To ne znači da to nije ljubav. To je 'samo' život."


Kad gledamo odnos Olive i njezina sina Christophera, on je svakako miljama udaljen od sjajnog odnosa. Jako je bolna tema kako za samu Olive tako i za sina. Vjeruje li, pitam Elizabeth Strout, da većina nas jednom trenutku smatra da smo negdje pogriješili kao roditelji. Dođemo li svi do te točke? "Nadam se da ipak svi ne smatramo da smo iznevjerili kao roditelji, no vjerujem da kod velikog broja ljudi dođe trenutak, pa i više takvih trenutaka, kad se pitamo jesmo li dovoljno dobri u toj ulozi. Vjerujem da je u ljudskoj prirodi da brinemo za svoju djecu, gledamo ih i ako nam se čine nesretnima, pitamo se jesmo li mi krivi za to? Tako da sigurno postoji vrijeme u našim mislima kada putujemo unatrag u vremenu i razmišljamo jesmo li učinili dobro."
Kći Elizabeth Strout također se bavi pisanjem, kao dramatičarka. Je li joj ikad dala savjet o pisanju? "Nisam. Ona je rođena spisateljica. Divna je spisateljica i divna, divna osoba."

Završavamo razgovor političkim pitanjem. Elizabeth Strout bila je među piscima koji su javno potpisali protiv kandidature Donalda Trumpa, donedavnog američkog predsjednika. Kroz njezine romane politika se suptilno i provlači. Olive je demokratkinja, a Betty, bolničarka koja se o njoj brine nakon njezina srčanog udara, na svom automobilu ima naljepnicu s likom Donalda Trumpa.
Što bi Olive, što Betty, a što ona sama rekla o napadu Trumpovih pristaša na Capitol? "Olive bi bila fascinirana napadom na Capitol. Njezina je znatiželja jednako velika kao i njezin poriv za kritiziranjem. Betty bi mogla imati pomiješane osjećaje oko svega. Sumnjam da bi sudjelovala u tom napadu, ali jedan dio nje bi ih podržavao. Ja sam bila užasnuta."
2020. godina bila je strašna, hoće li se pojaviti u njezinom pisanju i na koji način? "Da, slažem se, protekla je godina doista bila strašna. Pojavit će se u mom pisanju, naravno, bilo bi nemoguće da se ne pojavi. Godina je to koja je utjecala na ama baš svaku osobu na svijetu i da pišem o bilo kome, morala bih opisati okolnosti u kojima su živjeli. Ne spominje se u mom novom romanu 'Oh William' jer sam ga završila već ranije. No, bit će u svim budućim knjigama. Ili u knjizi." q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 16:46