Slavoj Žižek već je niz godina svjetska pop-zvijezda filozofije, do te mjere da novinske stupce pune i izvještaji o njegovim vezama i poznanstvima s egzotičnim ljepoticama, što ga je učinilo idolom svakog geeka koji podjednako cijeni filozofiju i pop-kulturu.
U međuvremenu, YouTube bilježi njegove nastupe na Occupy prosvjedima u SAD-u, sudjelovanje na tribini za vrijeme blokade nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, razgovor s Julianom Assangeom u njegovoj tv-emisiji tik uoči bijega osnivača Wikileaksa u ekvadorsko veleposlanstvo u Londonu.
Žižek je poznat po obilatom korištenju pop-kulturnih referenci u objašnjavanju hegelovskih i lakanovskih paradigmatskih obrata, posežući i u područje popularne kulture izvan zone autorstva.
Zašto je Bog šaljivčina
Ne govorimo ovdje o nedavnom navodnom Žižekovom plagiranju rada jednog drugog “autora” (koji je još k tome zagovornik nadmoći bijele rase!), već u Žižekovom obilatom korištenju vica kao dijalektičkog sredstva koje nema autora.
Vicevi su uvijek “kolektivni”, anonimni, bez autora, pa čak i sama ideja (popularan mit komunističkih režima Istočne Europe!) da mora postojati autor nekog vica upravo je paranoična, kako se zaključuje u uvodnom tekstu o ulozi viceva. To je razlog zašto je Bog, iz teološke perspektive, najveći šaljivčina, kako je napisao Žižek.
Doista, ideja da se iz Žižekovog opusa objavljenih i neobjavljenih rukopisa izvuku svi vicevi koje je u svojim radovima prepričavao, analizirao ili transformirao u poluge nekih svojih argumenata, predstavlja prilično intrigantan pothvat. Njega se u Berlinu primio norveški konceptualni umjetnik Audun Mortenson koji je 2011. sačinio prvo izdanje knjige “The Collected Jokes of Slavoj Žižek” u - jednom jedinom primjerku! Tada je ideja privukla i mnoge druge i stiglo je ovogodišnje izdanje respektabilnog MIT-a “Žižekovi vicevi - Jeste li čuli onaj o Hegelu i negaciji?”, a sada se pojavilo i u Hrvatskoj, gdje je slovenskog filozofa među šire čitateljstvo uveo njegov hrvatski prevoditelj i svojevrsni učenik Srećko Horvat.
Koncept je zanimljiv, ali ima “konstrukcijsku grešku”, ugrađenu u sva izdanja ove knjige. Žižekovi vicevi, naime, imaju smisla u kontekstu filozofskih rasprava kojima želi osvijetliti probleme ovog svijeta. Poput vica o ruskom seljaku u 14. stoljeću kojem mongolski osvajač brutalno siluje ženu i traži da mu pritom seljak drži muda kako se ne bi naprašila po cesti. Seljak se nakon svega izbezumljenoj ženi radosno pohvali kako je “subverzivno” sabotirao Mongola kojem su se ipak zaprašila muda.
Ne nalazi li se današnja kritička ljevica u sličnoj situaciji, pita nas Žižek i objašnjava kako se među današnjim terminima za nježno trljanje jaja onih koji su na vlasti nalazi “dekonstrukcija” i “zaštita individualnih sloboda”. Pobijedit ćeš, ali me nećeš ubijediti, to je parola koju je Miguel de Unamuno dobacio frankistima, i to je sve što današnja ljevica može reći trijumfalnom globalnom kapitalizmu. Kritički ljevičari dosad su prljali muda onih na vlasti,a poanta je, poručuje Žižek, da ih odsiječemo.
Vulgarni vicevi
Ovo je primjer vica s jasno izraženim kontekstom u terminima “žižekologije”, no ima primjera kada su vicevi (počesto vulgarni ili rasistički, što sam Žižek gotovo sladostrasno voli naglasiti) u knjizi prepričani bez ikakvog pokušaja predočavanja konteksta u kakvom su smješteni u originalnim Žižekovim rukopisima. S time po strani, knjiga ima svojih stranica koje iznova podsjećaju na razloge Žižekove popularnosti, i bit će podjednako privlačna kako njegovim vjernim fanovima, tako i novopridošlicama u Žižekovom kultu.
Kako znamo da je Isus iz židovske obitelji?
Postoje tri razloga zbog kojih možemo biti sigurni da je isus Krist došao iz židovske obitelji: (1) preuzeo je zanat svog oca; (2) njegova majka je mislila da je njezin sin Bog; (3) nije mogao zamisliti da njegovi roditelji imaju seksualne odnose.