ŽIVOTNI PROJEKT UGLEDNE PREVODITELJICE 'Kako smo Rundek i ja preveli drevni sufijski tekst o potrazi za istinom'

Ima tome mjesec dana da je na hrvatskom prvi put objavljeno (izdavač Planetopija) kapitalno djelo perzijske i sufijske poezije, “Jezik ptica” Faridudina Atara, za koje drže da spada među važne naslove ne samo iranske, nego i svjetske književne tradicije.

Atar je “Jezik ptica” napisao u 12. stoljeću, poema je nastala na prostorima današnjeg sjeveroistočnog Irana. Riječ je o alegorijskoj poemi koja pripovijeda o potrazi ptica za istinom, putovanju do kralja Simurga.

Faridudina Atara, uz Dželaludina Rumija, drže najvećim imenom perzijske pjesničke baštine. Putovanje ptica do kralja puno je iskušenja, vrlo zahtjevno: pred pticama je sedam pustopoljina, simboličnih, na svakoj od pustopoljina od njih se traži da odustanu od dijela vlastite osobnosti ne bi li dalje nastavile putovanje. U toj potrazi za kraljem koji simbolizira Apsolut ptice zapravo moraju napustiti sebe. Tridesetak ptica koje naposljetku dospijevaju do kralja obdarene su prije svega - iskrenošću.

Iza Sande Hržić, prevoditeljice koja je sufijsku poemu na hrvatski prevela s francuskog, golemi je posao. Na tekstu je na razne načine radila gotovo petnaest godina.

Interes za izvornik

S Atarovom poemom prvi put se srela prije više od četrdeset godina. “Godinama sam i sama, radeći na raznim kazališnim projektima, uzimala kao predložak dramatizaciju Jean-Claudea Carrièrea, pod naslovom ‘Sabor ptica’. No kako je vrijeme prolazilo, sve me je više zanimalo samo izvorno djelo, sama poema. Prvo sam prevodila tek dijelove, a onda je sazrelo vrijeme da se uhvatim u koštac s prevođenjem kompletnog teksta”, kaže Sanda Hržić.

Prvo je, dodaje, trebala razumjeti kulturološki i duhovni aspekt teksta, zajedno s velikim brojem referenci koje je trebalo istražiti. “Kompleksno istraživanje koje je poduzeo orijentalist Garcin de Tassy, uspoređivanjem najstarijih sačuvanih rukopisa i izdanja na perzijskom, arapskom, hinduskom i turskom i mnoštvo njegovih komentara i objašnjenja, bilo mi je velika podrška razumijevanju djela”.

Suradnik Sande Hržić na prijevodu “Jezika ptica” bio je Darko Rundek. Njih dvoje otprije su skupa radili i na drugim kazališnim projektima vezanima uz tu poemu, i u Francuskoj i u Hrvatskoj.

Probni čitatelj

“Kad sam konačno krenula prevoditi ‘Jezik ptica’, prvo sam Darka Rundeka konzultirala oko nejasnih mi pasusa ili teškoća u nalaženju najboljih formulacija. On mi je bio i prvi probni čitatelj. Postupno smo zajedno počeli prelaziti i kroz veće cjeline, da bismo u završnim fazama, kad smo već s izdavačem Planetopijom dogovorili objavljivanje, skupa pročešljali više puta cijeli tekst”.

Sanda Hržić i Rundek sreli su se zagrebačkoj Akademiji koncem 1970-ih, on je tada bio student režije, ona studentica glume. Otada su surađivali na mnogim projektima na kojima je Rundek radio kao skladatelj i pjesnik, a Sanda Hržić kao redateljica i prevoditeljica.

“‘Jezik ptica’ je spjev pisan u dvostisima, u originalu je pisan u dvanaestercu s dvostrukom rimom vrlo složene strukture”, kaže Rundek, “jer se sastoji od više oblika pisanja, od pouka, priča, posvećenih tekstova, komentara, to sve zajedno kao cjelinu drži alegorijska priča o putovanju ptica u potrazi za kraljem Simurgom.

Kralj Simurg zapravo ima mnoge karakteristike boga, makar on nije bog, već kralj. Alegorijski, poema dakle govori o potrazi čovjeka za Apsolutom. U prijevodu smo često koristili riječ Apsolut ne bismo li tako taj pojam odvojili od bilo koje specifične, pojedinačne religijske tradicije. Zato ga ne nazivamo ni Alah, ni Jahve... on je Apsolut, on je jedan. ‘Jezik ptica’ čujem kao orijentalnu fugu u kojoj se isprepleću dvije osnovne teme, jedna je bijeg iz zatvora vlastite osobnosti, a druga je pokušaj sjedinjenja s Apsolutom”.

“Jezik ptica” ilustrira čovjekovu potragu za smislom. “Atar pripovijeda o naporu koji je potrebno uložiti da čovjek vidi drugu stranu samog sebe i da postupno, radeći na vrlinama, dođe u dodir sa skrivenim božanskim aspektom”, govori Sanda Hržić. “Danas, ovom suvremenom vremenu taj nam taj Put treba više nego ikad, jer smo mi ljudi postali posve izgubljeni u vlastitoj narcisoidnosti, ne vidimo koliko i kako uništavamo prirodu i životinje, život oko nas kojega smo mi samo jedan dio.” Makar na prvi pogled arhaičan, tekst se može razumjeti i čitati i iz pozicije suvremena čovjeka.

Ptice na putu potrage za tajanstvenim kraljem Simurgom prolaze razna, nelaka iskušenja. “Sve su to iskušenja koja i mi ljudi osjećamo u svakodnevnom životu, koja stoje između nas i dublje istine koju slutimo u sebi. Sve te ptice lete i u nama kad se nađemo pred osjećajem slabosti, neodlučnosti, straha, ali i ushićenja…”, komentira Sanda Hržić.