Živimo u doba augmentativa, i sve nam je za tri broja "veće", vidimo to i iz svakodnevnog žargona, ništa nije strašno, nego je "prestrašno", nije dobro nego "predobro"

Hrvatsku novu književnost čitam samo u kontroliranim uvjetima: posao ili osobna preporuka jedno ili dvoje ljudi. Umjesto nje čitam nove strane pisce, jugoslavenski i hrvatski kanon, klasike. Muljava i ljigava hrvatska književna scena na kojoj svatko gura svoga - prijatelj prijatelja, izdavač autora, stric strinu do u materinu, ups, pardon, što mi je... do nonsensa, pa ako baš ne uspije utrpati joj brzo kakvu nagradu, uvali knjigu u famozni "uži izbor", iako je doživjela samo zlurado njištanje... jasno, ne od kritike, jer kritika, a nema je puno, igra u tom kolu (uglavnom) skladno kao u austrougarskim vjenčićima... Nije to više za mene.

Hoću reći: trenutno me hrvatska književna scena podsjeća na onu koju sam gledala devedesetih. Mutatis mutandis. Književni...