AUTOBIOGRAFIJA

ŽIDOV U HITLEROVOJ MLADEŽI Dječak koji je navukao mrsku uniformu da bi preživio rat

Nacistički zapovjednik je mislio da je folksdojčer pa ga je posvojio i učlanio u Hitlerovu mladež. U naci-internatu skrivao je da je obrezan

Katkada se najnevjerojatnije priče pokazuju jedinom mogućom stvarnošću i možda bi bile čak i komične da se u njima ne zrcali duboka tragedija, natopljena strahom i očajničkom borbom za preživljavanje. Životna priča Salomona Perela (1925.), objavljenja u hrvatskom prijevodu, svakako odgovara tim žalosnim odrednicama, to više što se najvećim dijelom odvija u doba Drugog svjetskog rata, dakle i Holokausta.

Prevoditelj i maskota

Ukratko, židovski dječarac iz njemačkog Peina prisiljen je nakon dolaska nacista na vlast s obitelji iseliti u Poljsku, odakle 1939. ponovno bježi i u sovjetski okupiranom dijelu zemlje završava u sirotištu. Nakon napada Njemačke na SSSR, Perel, sad već mladi komsomolac, ponovno je u bijegu, no pritom ga, negdje u Bjelorusiji, zarobljavaju Nijemci.

Bez isprava, ali s odličnim znanjem njemačkog jezika, Salomon se predstavlja kao folksdojčer iz Litve, a kako njegov identitet nitko ne provjerava, ostaje s vojnicima Wehrmachta, isprva kao prevoditelj i svojevrsna maskota voda, dok ga jedan od zapovjednika ne nakani usvojiti i šalje u elitnu školu Hitlerove mladeži u Braunschweig, gdje zbog iskustava s fronte uživa status junaka.

Nedaćama Perelova prikrivanja za ono vrijeme pogubna identiteta tu je tek početak, jer on ne samo da mora šutke otrpjeti sve grozote nacističke škole i izopačene rasne nauke, čija se znanstvena neodrživost, uzgred, ironično demonstrira kad učitelj upravo na njemu pokazuje fizičke značajke “istinskog germanstva”, nego i sakriti vlastite “značajke”, primjerice, činjenicu da je obrezan.

Nakon godina strašljiva balansiranja između istinskog i izmišljenog identiteta, koje ipak uključuju i odlazak u poljski Lodz, u čijem getu uzaludno traga za roditeljima, nacističkom ludilu dolazi kraj, no sad valja objasniti kako se kao Židov našao na tako zloglasnom mjestu kao što je internat HJ-a, odnosno, zauvijek raskrstiti s osobom “Hitlerova omladinca” Josefa Perjella, s čijih je usana silom prilike ne jednom odjeknulo mrsko “sieg heil”, dok mu je rukav resio kukasti križ, pod kojim su ubijeni milijuni Salomonovih sunarodnjaka, pa i gotovo cijela njegova obitelj. A to, vidjet ćemo, nije baš najlakša stvar s kojom se čovjek u takvoj situaciji mora suočiti.

Pisana tečno, Perelova autobiografija ipak nije lako štivo, jer njezine su dvojbe duboke, a konotacije bolne, realne i neizbrisive. Život u neprijateljskom okruženju pritom je tek jedna, površinska strana medalje, dok se ispod nje nazire daleko veći problem, a to je sučeljavanje s neprijateljem kao nezanemarivim polom vlastite sudbinske podvojenosti, koji stjecajem okolnosti godinama egzistira u prvom planu, dok istinsko ja ostaje zatočeno u konclogoru prestravljene duše.

Pasivna većina

Kao priča o neizdrživoj samoći, kao jedinom zalogu očuvanja golog života, Perelova knjiga u daleko je većoj mjeri osobni dokument, negoli jedan u nizu mogućih priručnika za njemačko izlaženje nakraj s vlastitom prošlošću. Potonje to više što su u njezino tkivo često upletena i prisjećanja na kasnije, poratne susrete s nekadašnjim internatskim drugovima, pa i učiteljima i zapovjednicima koji se nakon prvotne začuđenosti redom kunu da ni u krvavim godinama nacizma nisu pripadali onoj većinskoj strani, koja je, makar pasivnošću, itekako bila u službi općeg zločina.

O upitnosti takvih stavova autor ne donosi eksplicitne sudove, no znakovito je da je u četiri godine skrivanja u neprijateljskoj uniformi pronašao tek jednog druga kojem se mogao povjeriti i čiju možda najupečatljiviju rečenicu citira veoma osjećajno: “Postoji i druga Njemačka.”

Dvije duše

Priču o Židovu koji je u mrskoj uniformi Hitlerove mladeži preživio kataklizmu vlastita naroda valja pomno čitati kao okvir jedne jedva podnošljive egzistencije, u kojem bi se mnogi nesretnici naočigled brutalnih društvenih, pa i političkih osuda drugog i drukčijeg zasigurno mogli prepoznati i danas, prisiljeni da, kako je to svojedobno formulirao Goethe, u svojim grudima udomljuju dvije duše.

Autobiografiju Salomona Perela, objavljenu u Njemačkoj prvi put 1992., ekranizirala je, uzgred, pod naslovom “Europa Europa” 1990. poljska redateljica Agnieszka Holland.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:50