ŽELJKO IVANJEK O 'OCU OD BRONCE' Jedino što je za njega istinito u predstojećem krvoproliću 90-ih mladenački su uzori slobode iz rocka i filmova

U jednoj ovlašnoj povijesti hrvatske književnosti Goran Tribuson (r. 1948) i njegova generacija fantastičara, hrvatskih borhesovaca (Donat) zauzimaju posebno mjesto. Reklo bi se da su upravo Pavličić i Tribuson, kao jedini akademici među njima, ono najbolje što se dogodilo u drugoj polovici književnog XX. stoljeća.

Dalekih 70-ih, u drugom Zagrebu, Goran Tribuson bio je jedan od “careva” Cvjetnog trga. Radio je u VPA (Vjesnikova press agencija), zajedno s kolegom Dubravkom Jelačićem Bužimskim. Oko njih se okupljao mladi književni i umjetnički svijet. Dolazili su ljudi iz književne generacije (Veljko Barbieri, Stjepan Čuić, Drago Kekanović, Saša Meršinjak, Ivan Ott i dr.), dolazili su likovnjaci, kao Gotovac i Švaljek. Dolazili su studenti na rasprodaje knjiga po štandovima i na “Tomovo” šišanje među cvjetnim aranžmanima.

U tom veselom društvancu Tribuson je držao stanovitu distancu. Gubio ju je u knjigama, kada bi tkogod od lica s ulice, poput Tomislava Gotovca, završio u nekoj od njih. U posrednom smislu, “Snijeg u Heidelbergu” (1980) umjetnički je rezime razdoblja o kome govorim. U njemu je Tribuson već od svoje pojave, kao 20-godišnjak, zauzeo visoko mjesto na proznoj “ljestvici” i zadržao ga, evo, pola stoljeća.

Prvu knjigu kratkih priča “Zavjera kartografa” objavio je 1972.; tri godine kasnije “Prašku smrt”, opet zbirku priča. O njoj sam pisao, bila je, za mene živa i bliska. Pa sam gnjavio pisca s dječjim pitanjima: koliko je puta bio u Pragu, treba li onamo otputovati. Odgovorio je: “Još nisam bio tamo.”

Objavio je oko 35 knjiga proze, ponajviše romana. Slijedeći glasove kritike, Solar razvrstava njegov opus u različite tematske cjeline. U prvu grupu uvrštava već spomenute fantastične priče, i njima “nalik” romane: “Čuješ li nas, Frido Štern” i “Ruski rulet”.

“Donekle različitu skupinu” tvore romani koji se bave odrastanjem, s mnogim autobiografskim elementima, “ali i općim problemima generacije koja se odgajala uz popularnu kulturu glazbe i filma”. U njih Tribuson često uključuje i eseje o popularnoj kulturi, kojom se bavio. I ovo je precizan uvod u “Oca od bronce”, ukoliko čitatelj prihvaća da su gimnazijske, odnosno studentske 20-te dio sazrijevanja. To je jedna od trajnih autorovih opsesija, po kojoj ga poznaju filmski i TV-gledatelji.

Premda ovdje preskačem “posebnu skupinu” kriminalističkih romana (Zavirivanje, Uzvratni susret, Siva zona), dodajem da su pouke iz nje dospjele do najnovijeg romanesknog djela i učinile ga čitkim. Tribuson se vješto poigrava preplitanjem napetosti, što ga zacijelo čini jednim od naših najpopularnijih pisaca.

“Otac od bronce” mogao bi nositi ponaslov: “Povratak Žaka Kralja”. Tako se, naime, zove glavni junak ovog romana. Nije to meni palo na pamet, s time se dobar, obrazovan i načitan pisac rado zabavlja, da ne ponavljam: igra. Tribusonov bečki Južni kolodvor svakako uspostavlja poveznicu s istoimenim Krležinim u “Povratku Filipa Latinovicza”. Napokon, Kralj je studirao književnost i to znade, kao pripovjedač u prvom licu.

Žak Kralj vraća se 1991. u svoje rodno mjesto, na pogreb oca Nikole Kolje, s kojim nije razgovarao, praktično otkako je otišao u Beč, 1981. Dočekuje ga teta Vukica, uvjereni komunist kao i njegov otac, španjolski borac. Otuda mu neobično ime, uostalom, po francuskom borcu koji je spasio Nikolu a sam je ostavio kosti u Španjolskoj. Usput, Žak vozi “bubu”.

Od očekivanih 1000, na posljednjem ispraćaju Nikole Kralja pojavilo se 40-ak osoba. Među njima je i “državni kipar”, akademik Valić, koji je u centru tog mjesta napravio skulpturu “Partizan”, za koju mu je pozirao otac Kralj. Domoljubi su ovu skulpturu ubrzo raznijeli eksplozivom. Isto tako, podmetuli su eksploziv u pokojnikov automobil, Ladu Nivu.

Ali, ne prije no što je pretučeni Žak u njoj poševio, a poslije čežnje duge jedan život, preciznije više od petnaest godina, Almu Horvat. Ostavila ga je prije vojnog roka u Samoboru. Potom se oženio “reda radi” curom s kojom je išao dvanaest godina u školu (Lidica Majer) i koja ga je varala, poslije čega se prometnuo u gastarbajtera.

Izgubljene, nesretne ljubavi jesu sadržaj Žakove povijesti. Spomenute dvije iz rodnog mjesta, kao i austrijska dama Ema Moser, znanica njegova poslodavca, “našeg” Švabe herr Schermana. Bavio se Žak, usput, blind-farbanjem, neobavljenim poslovima za opipljiv novac.

Refleksi predratnih zbivanja - Žaka odvoze dvojica nezanaca u kampanjoli, pretuku ga u Planinskoj kolibi maskirani napadači, stanoviti Darijo prodaje oružje njegovu prijatelju Vitezu itd. - privlače najviše pažnje u romanu. Zrcale jezivi kaos i prazninu, pomutnju i izgubljenost. Tribusona privlače konvertiti, oni koji su do jučer slavili Tita, pa se preko noći prometnuli u članove HDZ-a.

Ali, to je samo kontekst snažne osobne ispovijedi koja u takvom okruženju traži zrno soli, boreći se protiv iracionalnih huškačkih gluposti. Žak ostaje vjeran “svojim” filmovima i rockerima, bili to Stonesi, Jagger ili Lou Reed. On mora spomenuti “Trećeg čovjeka” i Karasovu citru. Jedino što je za njega trajno i istinito u predstojećem krvoproliću mladenački su ideali, stari uzori slobode iz rocka i filmova. Hrvatstvo što mu se nudi po trgovima i kavanama rodnog mjesta izaziva u čitatelja tugu neumrlog Južnog kolodvora. Zagrebačkog.