KULTURAMA

Zašto sam kao tinejdžerica gutala Le Carreove knjige, iako nisam od špijunskih romana

 Matt Crossick/Pa Images/Profimedia
Smileyjevu trilogiju početkom je 1980-ih objavljivao Grafički zavod Hrvatske. Bile su to male, žute knjige

Moje police za knjige prilično su neuredne. Gotovo svakoga ljeta pokušam uvesti reda u njih; poredati knjige tematski, prema autorima, riješiti se onih naslova za kojima nitko nikada nije posegnuo. Zbrzani sklad nikada ne traje dugo; na police se vrlo brzo vrate pokvarene kemijske olovke, osušeni flomasteri, vrećice za pseći drek, maramice za čišćenje naočala, dokumenti, računi, fotografije sa i bez okvira, lučice, potrošeni upaljači, figurice sumnjivih estetskih ali velikih sentimentalnih vrijednosti, po novome i zaštitne maske za lice. Od ove jeseni počasno mjesto na uvijek prašnjavim policama ima i koprolit - fosilizirani izmet dinosaura kojeg je kao trofej donio jedan od mojih ukućana. A knjige vrlo brzo počnu živjeti svojim životom - vade se kuharice, lektire, dolaze nove, prijatelji vraćaju posuđene koje nikada ne nalaze svoje staro mjesto…

Biblioteka nam nije nimalo instagramična. Da nije lijepa kao na fotografijama nekih drugih ljudi nedavno mi je prigovorila i kći. Ništa od romantičnog poziranja u pidžami ispred uredno posloženih knjiga poredanih po boji ili veličini.

Imamo samo jednu Le Carréovu knjigu u našoj biblioteci i ona se nalazi na starinskim policama u kući na Visu. To je "Naivni i sentimentalni ljubavnik", jedini nešpijunski roman ovog velikog britanskog pisca koji je umro u 89. godini krajem prošlog tjedna. U njoj David John Moore Cornwell, jer to mu je pravo ime, ispisuje zamamnu priču o ljubavnom trokutu čiji je sam bio stvarni protagonist. Ako niste od špijunskih romana, kao što nisam ja, ovo je idealna knjiga za upoznavanje s ovim modernim klasikom.

No, Le Carréovi romani su uvijek bili mnogo više od samo špijunskih pa sam ih ja tako gutala kao tinejdžerica, kao što danas valjda klinci čitaju tomove "Sumrak sage". Najviše sam voljela "Malu bubnjaricu", priču o mladoj glumici muškog imena - Charlie, koju agenti Mossada istreniraju da se infiltrira među palestinske teroriste. Ona se zaljubi u svog mentora, ali nije ni ravnodušna prema svom novom, palestinskom dragom. U jednom trenutku života maštala sam da sam baš kao i Charlie dok sam padala u zagrljaj jednog tamnokosog, kovrčavog tipa koji je izgledao kao da je upravo došao s Bliskog istoka.

Jako mi se svidjela nedavna televizijska ekranizacija ovog romana korejskog režisera Park Chan-wooka. Istina, Alexander Skarsgård je doista bio pretjerano zgodan kao šutljivi izraelski špijun. No, zato je Florence Pugh bila senzacionalna kao Charlie, mlada glumica koja svoj pravi talent nalazi fingirajući nepostojeću ljubavnu vezu. Kako to već i biva u špijunskim životima, razlika između stvarnog i izmišljenog vrlo brzo postaje zamagljena. Smileyjevu trilogiju početkom je 1980-ih objavljivao Grafički zavod Hrvatske. Bile su to male, žute knjige koje sam posuđivala u knjižnici "Vjekoslav Majer" u Zapruđu.

Valjda je bilo nešto u toj dobro opisanoj atmosferi hladnoga rata što je bilo tako prijemčivo nama, tadašnjim socijalističkim entuzijastičnim čitateljima. Za razliku od kolege Jurice Pavičića, ja strašno volim ekranizaciju prvog romana trilogije "Dečko, dama, kralj, špijun" redatelja Thomasa Alfredsona iz 2011. godine. Osim briljantnog casta - Smiley je Gary Oldman, a u ostalim ulogama gledamo Colina Firtha, Thoma Hardyja, Benedicta Cumberbatcha, Johna Hurta, i atmosfera i dizajn ranih 1970-ih čudesno su pogođeni.

No, najljepše je finale filma kada, uz zvuke pjesme "La Mer" Charlesa Teneta, u izvedbi Julia Iglesiasa, sve napokon sjeda na svoje mjesto. Film smo gledali gotovo prije deset godina i od tada je ta pjesma visoko na mojoj listi omiljenih. Slušam je i plešem i zamišljam da sam sa Smileyjem (ili s Palestincem iz "Male bubnjarice") na nekom božićnom partyju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. prosinac 2024 17:28