Zašto nam tako dugo treba za prijevode novih djela vrhunskih suvremenih književnika? Murakami, Llosa i Eco na čekanju

ZAGREB - Eugenides, Murakami , Vargas Llosa, Eco, Hollinghurst, Barnes, Cunningham - tek su neki od autora koji su u posljednje dvije godine izdali romane o kojima su pisali i hrvatski mediji. Njihove nove naslove još nismo imali priliku čitati na hrvatskom, premda se radi o autorima koji kod nas imaju, barem se tako čini, stabilnu čitateljsku bazu.

I naši su nakladnici na izlazak knjiga bili upozoreni i prije nego što su objavljeni na izvorniku, što je uobičajena praksa suvremenog izdavaštva. Za većinu tih knjiga prava su na vrijeme kupljena, ali prijevoda još uvijek nema.

U zadnjih nekoliko godina prijevodi lijepe književnosti, novih djela prvaka suvremene svjetske književnost, počeli su ozbiljno zapinjati, a to je još uočljivije jer se svi ostali trendovi - iz područja krimića, trilera, ljubavnih, tinejdžerskih i inih romana - uredno prate, a ukupan broj naslova nije bitno smanjen.

Susjedstvo agilnije

Isprika da za prijevod zahtjevnog djela treba dulje vrijeme nije uvjerljiva jer se i ozbiljan roman od 300,400 kartica može prevesti za šest mjeseci, pod uvjetom da prevoditelj radi samo na tom tekstu te je pristojno plaćen.

Prijevod se može objaviti i paralelno s izvornikom jer se rukopisi dobiju i prije izlaska, ali za takvu praksu zbilja nema potrebe.

U Hrvatskoj je prošle godine objavljen pristojan broj kvalitetnih naslova, ali nešto ne štima ako se na izmaku godine najbolji naslovi biraju među djelima koja su već opća mjesta ili slove za moderne klasike. Pogotovo ako se ima na umu da su novi romani kreme svjetske književne scene u susjednim zemljama, primjerice Srbiji, već objavljeni.

Publika se mijenja

- Nisam siguran da izdavači sporije reagiraju. Upravo suprotno, situacija je takva da ćete teško naći iole zanimljivog autora za kojeg su prava slobodna, čak su i aukcije postale uobičajena praksa. Pojedini su izdavači kod nas čak kupovali prava bez realnog plana objave tih naslova, kako bi se osujetila konkurencija, što je samo dio problema. Treba imati na umu da za zahtjevnije djelo uvijek birate boljeg prevoditelja, a ne možete predvidjeti brzinu njegovog rada. Kad se sve to obavi, pitanje je kako će vam se takvo djelo uklopiti u izdavački program, na što je kriza ozbiljno utjecala.

U protekloj godini u Hrvatskoj je zatvoren velik broj knjižara, one koje su preostale posluju s ozbiljnim problemima. Promijenio se i profil publike; još do prije nekoliko godina kupci knjiga bili su obrazovaniji ljudi koji su knjige kupovali u knjižarama gdje je uvijek najbolje prolazila komercijalnija umjetnička proza, autori poput Murakamija ili Pamuka.

Danas, pak, glavnina se prometa odvija na kioscima i sličnim mjestima, kupci tu traže bitno nezahtjevnije naslove. Njihova logika je zdravorazumska, između dva prijevoda svjetskih bestselera ljubića ili krimića, izabrat će jeftiniji - objašnjava Drago Glamuzina, glavni urednik V.B.Z.-a.

Nagli uzlet

- Cijena će tako postati jedan od glavnih kriterija u kupnji knjige. Sve to skupa, naravno, nije dobra jer vodi prema krahu sustava knjižara, a bez toga nema izdavaštva - kaže Glamuzina.

Na početku prošlog desetljeća Hrvatska je slovila kao nesređeno tržište. Broj izdavača nije bio prevelik, gornji limit za prava iznosio je tisuću eura. Nagli uzlet izdavaštva, potaknut izdašnim državnim dotacijama, promijenio je pravila. Hrvatska je počela sloviti za sređenije tržište, predujmovi su porasli, a većina ugovora uključivala je stavku u koju je uračunat i postotak od prodaje. Kriza je tu ravnotežu ponovo poremetila, nagomilali su dugovi, a i strani agenti postrožili su pravila i nerijetko ne dopuštaju objavu novog djela dok se dugovi ne podmire.

Okrutna činjenica

- Nedavno mi je kolegica iz agencijske kuće Prava i prevodi, koja za ovo područje zastupa neke od najboljih svjetskih autora, rekla kako je Hrvatska nakon Grčke postala najveći dužnik, što samo ukazuje na to koliko je ozbiljna kriza u ovdašnjem izdavaštvu.

Prodaja knjiga u svim je sektorima ozbiljno pala, a među najpogođenijima je upravo umjetnička proza. Kad se izdavaštvo urušava, kao što je slučaj kod nas, prvo strada upravo takva proza. Četiristo prodanih primjeraka postao je standard, a s takvom brojkom, čak i s ukalkuliranom potporom, ne možete opravdati troškove koji su u startu veći jer će se, primjerice, paziti na prevoditelja te će se pažljivije proći svi procesi - objašnjava, pak, urednik Naklade Ljevak Nenad Rizvanović. Dodaje kako je zanimljivo što je Vargas Llosa u Srbiji, čije je izdavaštvo u uzletu, među najprodavanijim autorima.

Činjenica je okrutna; profit diktira izdavačke programe. Ponovimo još jednom, u žanrovskim naslovima nema ništa sporno, baš kao što nema ništa sporno u ljudima koji ih čitaju, pišu i objavljuju. No, problem nastaje kad izostane balans, kad izdavanje tih knjiga nije odraz visokorazvijene scene koja uvažava različitost ukusa, nego grčevit pokušaj borbe za pažnju kupca. Tu leži i jedan krasan paradoks, prihvaćenjem pravila tržišta kriza se nije zaustavila, a i problematično je kad dobri autori prvi postanu kolateralne žrtve.

Bez mistifikacije

- Nema tu neke velike mistike: industrija zabave distribuirana što legalno što ilegalno digitalnim putem jednostavno je mnogo agresivnija i sveprisutnija nego još do prije par godina. To daje opći ton “kulturnom” krajoliku, pa se i književnost, koja se može povezati s takvim ozračjem, lakše ekonomski eksploatira. Umjetnička proza je češće zahtjevna, u financijskom vidu, po izdavača, a u vremenskom i mentalnom, po čitatelja i prevoditelja.

Tek u rijetkim slučajevima sve tri strane toga trokuta se usklade pa neki sjajan roman zaživi u nadahnutom prijevodu i nađe dovoljna broj poklonika da se malo pomalo i relativno u istom valu sa svjetskim trendom (Murakami, Pamuk, iako smo tu bili u avangardi, a ne na repu događaja) cjelokupni opus nekog autora pretoči u hrvatski - smatra tako Boris Runjić iz izdavačke kuće Vuković i Runjić, nakladnika iz čije su radionice u proteklom desetljeću izašli neki od najvažnijih prijevoda i književnih otkrića.

Kolosalno kašnjenje

- Na žalost, prodaja knjiga W. G. Sebalda ne zrcali njegovu književnu vrijednost, a sudbina Roberta Bolańa i Davida Mitchella je još uvijek neizvjesna: njihova je genijalnost neupitna, baš kao i apartnost, bojim se.

Prije dva mjeseca, na prošlogodišnjem Interliberu, objavili smo prijevod “Blijede vatre” Vladimira Nabokova, gotovo pola stoljeća nakon što je ta knjiga napisana. Je li hrvatska kultura bila na velikom gubitku zbog toga što nije ranije upoznala ovaj roman u prijevodu?

Možda karverovci i njihova stvarnosna proza ne bi tako suvereno zadominirali književnom scenom da su u nježnoj dobi bili ozračeni Nabokovljevim barokom?

Sumnjam, ali prema takvom kolosalnom kašnjenju, što znači godina-dvije amo tamo, dok se zatvori financijska shema, dok prevoditelj/prevoditeljica odradi sve gaže, a nakladnik se nagodi s ljubaznom i popustljivom gospodom u tiskari? Nas stotinjak, možda čak i tisuću, zna da dobra stižu strpljivima, a u međuvremenu nam neće uzmanjkati švedskih krimića, čini se - rekao je za kraj Runjić.