ZARAZNA PROZA REDATELJA FILMA 'POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ' Autor i njegov nakladnik obmanjuju javnost predstavljajući ovu knjigu kao fiction

Dok se nabrijavamo trailerima za dugoočekivanu trešpolitičku zombi kataklizmu “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, od redatelja Predraga Ličine, u međuvremenu dobismo svojevrsni spisateljski foršpan. Njegov literarni prvijenac, zbirka triju novela “Bljuzga u praskozorje” (Naklada Jesenski i Turk) rasni je primjerak desperadoske poetike beskompromisne satirične bejzbol palice.

Ličina je naš autentični nasljednik montipajtonovske persiflaže svih mogućih “svetinja” degenerirane zajednice. Tu sposobnost nacerenog, pronicljivog, otrovnoljekovitog satiričara Ličina s lakoćom demonstrira i u ovoj zarazno uzbudljivoj prozi.

Osvjedočeni žanrovac, posegnut će za maštovitim korištenjem alata stripa, rocka, horora, sf-a, slapsticka i klasika apsurda... Nepresušne su pelivanske ideje kojima strastveno kleše sjajnu galeriju iščašenih karaktera i majstorske obrate u pričama.

Zdrava, terapijska erupcija sprdnje protrest će svim čulima čitatelja, natjerati ga da dvjestotinjak stranica ne ispušta ni trenutka, snažeći vlastito mentalno zdravlje. Trilogija “Bljuzga u praskozorje” (sačinjena od priča “Crnac u oluji”, “Voda u kugli” i “Bljuzga u praskozorje”) je sanitarni kordon protiv mraka i mutanata koji upravljaju našim sudbinama. Svjesni ste toga dok uživate u raskošnoj ponudi njene pobune.

Zbirku otvara “Crnac u oluji”, vodeći nas u 1995. jednu od onih mitomanskih godina koja pod dogmom “gdje si bio ‘95.?” zaboravlja da je riječ o ljudima i bezumnim stradanjima u paklu rata koji najčešće ima lice apsurda. Peđa Ličina ne zaboravlja tu važnu činjenicu, zato njegovi protagonisti jesu tako ludički sazdani od blesavih postupaka u atmosferi frontovskog beznađa.

Majstorski demaskirajući svaku vrst ksenofobičnosti, rasizma i netrpeljivosti, Ličina će hevimetalskoj srpskoj trojci i hrvatskom vojničkom tandemu (zajedničko im je da su se u općem kaosu dobrano napojili alkoholom i sad mamurni jadni traže izlaze iz Oluje) odjednom pridružiti junaka crne puti - koji je dvjema zaraćenim stranama podjednako stran i odbojan!

Ako je “Crnac u oluji” u žanru bespuća povijesne zbiljnosti, druge dvije priče vode nas u distopijsku/utopijsku budućnost. “Voda u kugli” pružit će priliku dvojici mladića, čistih luzera i asocijalnih tipova, da na ljetovanju usred dalmatinske malomišćanske sieste ostvare svoje “bliske susrete treće vrste”. Da kao izabrani od tajanstvene alienske civilizacije sa Sunca, koja im se javlja iz čudne vrele kugle i traži njihovu pomoć, dobiju priliku biti većima od života. Kad stranac zabasa u hrvatsko leno, to je odmah znak za uzbunu i đavolju rabotu, pa se u avanturu odmah uključuju svi - od vrhova korumpirane vlasti do crkve i prevejanih tajkuna.

“Bljuzga u praskozorje” barata jednom čuvenom političarskom ovdašnjom bedastoćom, iskazanom u predizbornom deliriju, da će “Hrvatska vrlo brzo biti među najbogatijim zemljama svijeta”. Elem, i hoće, kako smo naučili iz ove visprene knjige.

Jednoga dana, Zemlja se zaustavila, prestala se vrtjeti oko svoje osi i oko Sunca. Armagedon dolazi po svoje, kako kome i kako gdje. Naime, neke sretnice države dopao je romantični suton ugodnog ljeta. Druge, pak, poput Hrvatske, zabrazdiše u prvom danu zime, usred bljuzgovitog praskozorja, u polu-danu i polu-noći.

Depra zavlada na sve strane, a dovitljivi Hrvati se dosjetiše i da bi uštedjeli para za bijeg iz zemlje, preko noći se pretvoriše u udarnike koji šljakaju i po tri smjene. Japanci pričaju viceve o njihovom fanatizmu, a službeni pozdrav postade “Proizvodnja ne smije stati!”. Ubrzo se Hrvatska uzdiže do najbogatije zemlje slobodnog svijeta s prosječnom plaćom od 22.000 eura...

Međutim, sve su to samo sredstva za bijeg iz Dembelije. Ne bi li spriječila egzodus, Predsjednica koja svoj ured stalno seljaka po dijaspori (od Australije do Ognjene zemlje) sprema ingeniozni plan: zatvoriti stotine tisuća radnih mjesta...

Naposljetku, uživajući u ovoj remek-sprdnji moram reći da autor i njegov nakladnik obmanjuju javnost predstavljajući knjigu kao fiction. Prava je istina da je u pitanju dokumentarna reportaža iz stvarnosti. Dobro, malo ublažena. Stvarnost Hrvatske je, naime, luđa i iščašenija.