Posthumno objavljujemo

Zadnji članak Daria Grgića intervju je sa Stankom Andrićem: ‘Biblioteka je intrigantna, drugačija od svega, to je uvijek dobar povod...‘

Stanko Andrić i Dario Grgić

 Privatna Arhiva/
Preminuli kritičar Jutarnjeg lista nedugo prije smrti napravio je razgovor s osječkim povjesničarom i piscem

Stanko Andrić povjesničar je, pisac i urednik koji u zadnje dvije godine bira i uređuje knjige koje objavljuje zagrebački izdavač Disput. Biblioteka je nazvana "Per speculum" i objavljena su sljedeća djela: Józef Czapski: "Proust protiv potonuća", Jean Améry: "Charles Bovary, seoski liječnik", Gyula Illyés: "Ručak u dvorcu", André Gide: "Dostojevski", Friedrich Nietzsche: "Slučaj Wagner", Béla Hamvas: "Pet genija". Biblioteka je intrigantna, drugačija od svega što se trenutačno kod nas objavljuje, što je itekako dovoljan povod za razgovor.

image

Stanko Andrić i Dario Grgić

Privatna Arhiva/
image

Stanko Andrić i Dario Grgić

Privatna Arhiva/

Koja je koncepcija biblioteke?

- Urednička "poetika" biblioteke izložena je u glavnim crtama u bilješci pod naslovom "Per speculum" koja se ponavlja na kraju svakog sveska. Ta latinska sintagma, koja potječe od svetog Pavla, znači "kroz zrcalo" ili "u zrcalu", a ovdje hoće reći da nas zanimaju književna djela koja u nekom smislu uključuju igru ogledala. Na primjer, autorsko promatranje sebe, kao u autobiografskim tekstovima, ili promatranje drugog pisca ili umjetnika ili djela u kojem promatrač nalazi nešto bitno svoje... Naravno, konkretna primjena tog načela dosta je fleksibilna, a u nekom širem smislu moglo bi se reći da sva književnost stoji u znaku takva "zrcaljenja" i otkrivanja sebe u drugome ili iskazivanja sebe kao drugoga. Osim toga, biblioteka ima još nekoliko okvirnih karakteristika koje možda nisu manje važne od te labave "unutarnje" misli vodilje. U njoj izlaze prozni tekstovi uglavnom dobro poznatih, u nekim slučajevima i klasičnih ili kanonskih autora. Naravno, kod takvih autora glavna su djela obično već dostupna u prijevodima na hrvatski, a ovdje se na svjetlo žele iznositi tekstovi koji su ostali u njihovoj sjeni, premda su i važni i zanimljivi. Nije, dakle, riječ o otkrivanju "nepoznatih" i novih naslova, pogotovo ne recentnih, današnjih autora. Uostalom, u našem izdavaštvu ima dovoljno urednika i biblioteka koji se trude upravo oko toga. Napokon, format biblioteke i njezini "ekonomski" okviri nalažu da uvršteni naslovi budu razmjerno neveliki opsegom - duži esej, kratki roman, duža pripovijest, to su prozne podvrste koje su glavni kandidati za "Per speculum".

Čak i laiku je jasno zašto "Slučaj Wagner", ali na koji način stoje Dostojevski i Gide? Koliko je to autobiografično i samoogledajuće?

- Da, Nietzscheovo "samoogledanje" u Wagneru i njegovim "glazbenim dramama" posve je evidentno, a meni je tu bio naročito zanimljiv obrat koji je i sámo to osebujno filozofsko tumačenje Wagnerova opusa pretvorio u osobnu duhovnu dramu. Kod Gideova odnosa prema Dostojevskom nije bilo takva preokreta. On je uvijek ostao u znaku divljenja, za razliku od Gideova odnosa prema drugim autorima koji su mu bili iznimno važni, među kojima on sam naročito ističe upravo Nietzschea i uz njega Freuda. Uz divljenje i duhovno srodstvo, prema njima je Gide redovito iskazivao i određene rezerve. U Dostojevskom je bez ikakva kolebanja vidio genijalnog romanopisca i poznavatelja najtajnijih zakutaka ljudske duše, a tome bismo mogli dodati i - nedostižan uzor. Dok sam pisao pogovor za Gideova "Dostojevskog", pala mi je na pamet jedna usporedba, koja mi se na kraju ipak učinila malko pretjerana pa sam je izostavio. Možda je ovo prilika da je spomenem. Gide ima nešto od njegovana i dobro odgojena psa koji pobjegne od kuće kako bi otkrio divljinu; ali i dalje može samo zavidjeti divljoj slobodi vuka, kakav je Dostojevski. Naravno, to je pojednostavnjena slika. Na svoj vlastiti način, Gide je također bio autentičan i radikalan duh i pisac.

image
Vlado Kos/Cropix
image




Vlado Kos/Cropix

Koji su naslovi u planu i hoće li u biblioteci biti više knjiga istog autora?

- U ovogodišnjem, trećem kolu izaći će najprije knjiga Borgesovih kratkih eseja o Danteu. To je tekst koji je već poznat onima koji su zadnjih desetljeća pratili tajnoviti i izvrsni časopis "Treći program Hrvatskog radija". Djelomice je uvršten i u jednu nedavnu zbirku raznorodnih tekstova o Danteu, a ovo će biti prvo cjelovito objavljivanje u formi knjige. Ne treba posebno naglašavati da taj koherentni esejistički ciklus zavređuje upravo to - integralno i zasebno ukoričenje. Nakon toga slijedili bi kratki roman Rogera Cailloisa o Ponciju Pilatu i i autobiografski roman Edmunda Gossea "Otac i sin", koji je kod nas slabo poznat, što vrijedi ispraviti. S izdavačem Josipom Pandurićem već sam utanačio i izbor naslova za sljedeće kolo, ali možda je prerano i to sada najavljivati. Zasad u planovima nemamo ponovno uvrštavanje nekog autora s drugim naslovom. Zapravo, "selektorskih" ideja i prijedloga imam razmjerno mnogo, ali problem je u tome što izdavaču nije uvijek jednostavno, pa ni moguće, ishoditi autorska prava za predložene naslove. Kao što sada mogu vidjeti, tu zna biti svakakvih zamršenih situacija. U svakom slučaju, želim pohvaliti zaista uzornu savjesnost i akribiju s kojima se u Disputu pristupa prevođenju i uređivanju spomenutih knjiga.

image

Biblioteka Per Speculum Stanko Andrić

Disput/
image

Biblioteka Per Speculum Stanko Andrić

Disput/
image

Biblioteka Per Speculum Stanko Andrić

Disput/
image

Biblioteka Per Speculum Stanko Andrić

Disput/
image

Biblioteka Per Speculum Stanko Andrić

Disput/

Što vi u zadnje vrijeme radite, osim ovog ovdje spomenutog posla, pišete li prozu, npr., to mnoge zanima?

- Pišem ipak ponajviše historiografske radove, o srednjem vijeku, što je moja profesija. Teme su raznorodne, u novije vrijeme primjerice "Srijemsko vino u srednjem vijeku" ili "Šume donjega međurječja Drave i Save u srednjem vijeku". Počeo sam objavljivati seriju manjih monografija o srednjovjekovnim samostanima slavonsko-podunavskog prostora, ovih dana izašao je treći svezak, o samostanu svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici. U neku ruku iskorištavam jedan paradoks: ako se kao povjesničar bavite ne samo određenim povijesnim razdobljem, nego i razmjerno ograničenim zemljopisnim područjem, imate veću mogućnost prakticirati tematsku šarolikost. Ne morate biti, na primjer, samo ekonomski ili samo vojni povjesničar, nego uz to možete dosta ravnopravno istraživati i političke, kulturne, crkvene i druge teme. Korpus pisanih izvora na temelju kojega sve to radite, naime, uvijek je manje-više isti i relativno je ograničen, pogotovo kod nas koji se bavimo starijim razdobljima. Znam da će neki kolege povjesničari ovome protusloviti i zagovarati specijalističku podjelu kao jamac kvalitete, ali uz dosta znatiželje i nešto dodatnog truda takva podjela nadležnosti ne mora biti obvezujuća. Uostalom, kao što je nedavno u jednoj polemici dobro primijetio osmanist Nedim Zahirović, ironizirajući ultraznanstvenu doktrinu jednog drugog povjesničara: "ne treba od ‘metodoloških i naučnih načela historijske nauke‘ praviti nekakvu visoku znanost kojom se samo malobrojni mogu baviti. Povijesna znanost nije kvantna fizika." Što se pak tiče mojih književnoautorskih preokupacija, nikakvu spomena vrijednu pripovjednu ni fikcijsku prozu ne pišem. Pišem samo prozne crtice, male eseje, zabilješke, ponekad čak i u stihovnoj formi (avaj!, da uzmem jednu od omiljenih Gideovih riječi). Možda ću od svega toga u skoro vrijeme oblikovati kakvu knjigu pa je ponuditi izdavaču spremnom na ulaganje koje se neće vratiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 22:47