WILLIAM TREVOR Odlazak kralja kratke priče i najvećeg irskog suvremenog pisca

Za života, pisao je o ljudima koji su tako nezamjetni da se čine nevidljivi. Takav - nevidljiv - odlučio je biti i u smrti. William Trevor (1928. - 2016.), velikan kratke proze i možda najveći suvremeni irski pisac, preminuo je prošlog tjedna u 88. godini. Umro je mirno i pokopan mirno, da bi njegova obitelj javnost o smrti izvijestila tek sutradan.

William Trevor Cox rođen je 1928. u gradiću Mitchelstown u južnoj Irskoj, u mjestašcu proizvođača sira i strogih katolika u kojem je njegova obitelj bila jedna od samo nekoliko protestantskih. Diplomirao je Trinity Collegeu, kratko se bavio kiparstvom i 1950-ih preselio u ruralnu Englesku gdje će poživjeti cijeli život. Irac u Engleskoj, protestant u katoličkoj Irskoj, Trevor je cijeli život poživio kao manjinski marginalac. Nikad nije živio u velikim gradovima, za mjesto življenja birao je ruralnu provinciju, malomišćanske komune u kojima je mogao brižljivo proučavati ljude i sudbine. “Često se nađem na mirnom, urednom mjestu s puno ljudi koji izgledaju ljupko”, napisao je jednom, “i pomislim: ovo izgleda predivno. A kladim se da nije.”

Felicijino putovanje

U prozu je ušao ranih pedesetih - prvo romanom “Standard ophođenja” (1958.), a potom i zbirkama pripovijedaka. U to vrijeme, odbacuje i prezime Cox da bi odvojio svoj književni identitet od onog kiparskog. U anglosaksonskom književnom svijetu bio je zapažen i ostao ponajprije poznat kao pripovjedač kratkih priča. Trevor piše o ljudima koje inače ne biste nikad primijetili: o tužnim samcima, zavodnicima iz barova, ljudima koji se kaju zbog preljuba, ljudima koji su fatalno zavedeni ili prekasno uviđaju životnu pogrešku. U Trevorovim pričama postoji glavno pogonsko gorivo, a to je gorki, kapriciozni slučaj. Mali hir usuda pretvara sudbine ljudi u čemerno ništa.

Kao kratkopričaš, Trevor je kanoniziran rano i ostao klasik do smrti. Glasovita i zločesta kritičarka New York Timesa Michiko Kakutani napisat će pred par godina da kratka priča engleskog jezika ima kraljicu - nobelovku Munro - te kralja, a to je bio Trevor. Svoje romane i sam je Trevor manje cijenio i govorio o njima kao o “pričama koje su narasle prevelike”. Romana je, međutim, svejedno napisao dvadesetak, dva su prevedena na hrvatski, a oba su remek-djela i meni osobno draža od Trevorovih priča.

“Felicijino putovanje” (1994.) priča je o irskoj djevojci koja putuje u provincijsku Englesku da bi našla momka koji joj je začeo dijete i otišao bez kontakta. Žanrovski, roman je u osnovi psihotriler sa serijskim psihopatom. No, u svojoj biti “Felicia’s Journey” je roman o odnosu predmodernog i modernog, kolonizatora i koloniziranog, svojevrsni feministički roman koji pripovijeda o tome kako rodne emancipacije nema bez potpune društvene modernizacije. To je psihološki suptilni, fini i jezivi roman koji je - nažalost - prilično nesuptilno ekranizirao kanadski redatelj Atom Egoyan. Mogu tek s ponosnom posvetom reći da mi je ta knjiga bila poticaj kad sam pisao svoju “Crvenkapicu”.

Druga knjiga prevedena na hrvatski ujedno je i najbolje što sam od Trevora pročitao. To je “Priča o Lucy Gault” (2002.), beskrajno sjetni roman o djevojčici za koju roditelji pogrešno misle da je mrtva, a koja ostane živjeti zajedno s bivšim slugama u sad praznoj, hladnoj i opustjeloj aristokratskoj kući, dok joj obitelj tumara svijetom.

Na rubu svijeta

“Lucy Gault” roman je koji počiva na Trevorovu najmilijem motivu: zlobnoj, kapricioznoj moći slučaja. Istodobno, Trevor u toj knjizi piše posvetu vlastitoj kulturi, kulturi irske protestantske manjine, manjine koju će - postupno, ali neumitno - iz vlastite domovine otjerati klasni bijes sirotinje te bigotni katolički nacionalizam. Tko god u Hrvatskoj čita “Lucy Gault”, neumitno mu na um padnu i slične naše priče sličnih naših manjina, od one dalmatinskih Talijana do one preostalih Srba. Pritom Trevor ne docira, ne tumači i ne bavi se politikom. Politika nije tema, ona je daleki ples velikih koji na parteru ruši i gnječi sićušne pijune.

“Imao sam sreću što sam rođen na rubu svijeta i na rubu stvari”, napisao je jednom William Trevor. Rub svijeta imao je sreću da je imao njega da ga opiše: od svojih mikrosvjetova sačinio je orijašku književnost.