Vraćaju se veličanstveni Winnetou i njegov prijatelj Old Shatterhand

Apački poglavica Winnetou i njegov prijatelj Old Shatterhand za stariju su generaciju čitav planet, a za mladu nerijetko nepoznanica.

Njihov povratak, s romanom “Winnetou” u tri sveska, u izdanju Jutarnjeg, doista je povratak veličanstvenih. To je povratak dvojice muževa raznih boja koža, koji u ovoj knjizi, kao i u brojnim drugim djelima Karla Maya, pokazuju kako je prijateljstvo i međusobno razumijevanje najbolji izlaz iz pogibelji što su se nizale na nemirnom američkom Divljem zapadu tijekom XIX. stoljeća.

May za Krležu

Karl May pripada onim popularnim, pučkim piscima koji praktično cijeloga života pišu jednu knjigu. Bez obzira na to kojim je romanom čitatelj ušao u Mayevo carstvo - mimo opsežnog “Winnetoua” dovoljno je spomenuti tek nekoliko naslova: “Blago u Srebrnom jezeru”, “Sin lovca na medvjede”, “Sablast Llana Estacada” i još njih 20-ak samo o Divljem zapadu - u njemu je želio ostati. Zbog opasnosti koje su protagonisti prolazili, i zbog njihova istinskog prijateljstva.

“Kad bi kod nas na knjižarskom tržištu bilo iole reda, i kad bi se dalo išta pouzdano utvrditi, mislim da bi se među prvim posebno uočljivim činjenicama ustanovilo da je Karl May jedan od konstantnih bestselera na našem jeziku, sigurno već preko trideset godina redom”, zapisao je jedan od predvodnika krugovaške generacije Antun Šoljan, davne 1966. Do tada su se na ovom piscu “odgojile tri generacije čitalaca”. I više od toga, “mnogi su progovorili književnom varijantom materinjeg (hrvatskog) jezika zahvaljujući među ostalim stvarima, kvalificiranim u nevrijedno štivo, njegovoj jednoj jedinoj knjizi”, komplimentirao je Šoljan.

Mnogo godina kasnije, u svom osvrtu na Šoljanovo esejističko djelo, jedan od stožernih kritičara XX. stoljeća Branimir Donat osvrnuo se baš na njegovo pisanje o Old Shatterhandu, koji luta Divljim zapadom “samo da uči i promatra”, i o Winnetou, “koji je samo nominalno poglavica neke imaginarne koalicije svih plemena Apača”.

Među ostalim Donat je podsjetio na to da je prve prijevode Mayevih djela objavio Vinko Vošicki, knjigotiskar iz Koprivnice 20-ih godina prošlog stoljeća, te da je prihodom od njih tiskao knjige Krleže i Cesarca.

Ukupno 40 romana

Nimalo slučajno njemački pisac popularnih pustolovnih romana Karl May (1842. - 1912.) prodao je više od 100 milijuna knjiga samo u Njemačkoj, i još barem toliko u prijevodima na 33 strana jezika. Dakle, više od 200 milijuna knjiga. Napisao je ukupno oko 40 romana - ovdje je zanemaran onaj “odjeljak” što se odnosi na Orijent, na Kurdistan - a pisao je, isto tako, pjesme i memoarsko štivo. Mayev je životopis prava pustolovina koja nije slutila na dobro, a najmanje na ovakav sretan svršetak.

Karl Friedrich May rođen je 25. veljače 1842. u Ernstthalu, kao peto dijete tkalca Heinricha Augusta i supruge mu Christiane Wilhelmine, rođene Weise. U kući u kojoj je nerijetko vladala glad. Vjerojatno zbog nedostatka vitamina A, dvogodišnji dječak imao je probleme s vidom, i trpio od povremenog sljepila, što će ga pratiti tijekom cijelog života.

Kumove priče

Otac ga je prisiljavao da uči i čita. A vrijeme je najradije provodio sa svojim krsnim kumom Christianom Weisspflogom koji je vidio svijeta i rado mu pripovijedao egzotične priče. S dvanaest godina uzimao je Karl instrukcije iz stranih jezika, ali tako da bi ih sam i plaćao novcem zarađenim postavljanjem čunjeva kuglačima u gostionici, u susjednom Hohensteineu. Tamo je otkrio knjižnicu te posuđuje pustolovne sveske u kojima se redaju avanture raznih pljačkaša.

U dječačkoj dobi, 1858., Karl May je napisao svoju prvu priču o Indijancima, koju mu je odbio urednik “Gertenlaubea”, a koja je potom izgubljena.

Godine 1856. Karl May postao je gojenac Učiteljskog zavoda u Waldenburgu. Tri godine kasnije izbačen je iz te škole zato što je pred Božić ukrao šest svijeća kako bi njima ukrasio kućni bor. Uz razne peripetije vratio se u Zavod i 1861. položio završni ispit te se zaposlio kao učitelj u Glauchau. Radio je tek dvanaest dana kada ga je stanodavac zatekao kako mu ljubi 19-godišnju suprugu, kojoj je davao instrukcije iz sviranja glasovira. Školski nadzornik ga je smjesta izbacio iz dotične škole. Potom se zaposlio u Altchemnitzu, gdje je stanovao s knjigovođom Scheunpflugom. Ovaj je dobio od roditelja novi džepni sat, a Mayu je posuđivao svoj stari (verzija iz autobiografskih bilješki pisca). Dana 24. prosinca 1861. May je požurio na željezničku postaju, pa pravac doma. Tamo je uhićen i optužen da je ukrao isti džepni sat, lulu i cigaršpic svoga sustanara. Odsjedio je šest tjedana u zatvoru u Chemnitzu i izgubio pravo da vrši učiteljsku službu.

Tako je počela legenda o Karlu Mayu kao o piscu zatvoreniku, koji iza rešetaka piše o američkom Divljem zapadu. Istina je, međutim, da je May trpio od psiholoških poremećaja te da je bio sklon lažnom predstavljanju i sitnim krađama i prijevarama. Naposljetku, bio je zbog njih ponovno uhićen i u Leipzigu 8. lipnja 1865. osuđen na četiri godine i mjesec dana zatvora.

Šansa života

Tako je postao zatvorenik “broj 171” u kaznionici Dvorac Osterstein. U zatvoru se dobro snalazio: izrađuje tabakere, svira trombon i postaje član zatvoreničkog crkvenog kora. Štoviše, postaje “specijalni činovnik” inspektora Kreila, s posebnim statusom.

Nakon izlaska iz zatvora Karl May poduzima istrage na vlastitu ruku, pa kao “policijski poručnik” traži krivotvoreni novac kod nekog dućandžije i zatim kod jednog užara. Pritom bi se preoblačio i nosio umjetnu bradu i brkove. U rodnom pak mjestu govori da je emigrirao u Ameriku. Slijede, opet, sitne krađe te lažna predstavljanja (“izvanbračni sin princa od Waldenburga”). Uhićen je 1870. i osuđen na četiri godine zatvora i plaćanje sudskih troškova. May je trpio od psihičkih problema, odnosno “asocijalnog poremećaja osobnosti”.

Poslije puštanja iz zatvora May je bio dvije godine pod policijskom kontrolom. Radio je ispočetka kao kovač kod krsnog kuma - koga je, također, bio pokrao - a ljeta 1874. napisao je roman “Die Rose von Ernstthal”, što je bio objavljen već u studenome. Zahvaljujući tome bivšeg je zatvorenika, 32-godišnjaka, posjetio izdavač H. G. Munchmayer i ponudio mu upražnjeno mjesto urednika u svojoj izdavačkoj kući. May se preselio u Dresden-Altstadt i postao urednik obiteljskog magazina Der Beobachter an der Elbe. Njegov poslodavac nazivao bi ga pred drugim podređenima “Doktor”: više to nije morao raditi sam. Kao nemiran karakter, ali sada i zaposlenik, još koncem 1875. May osniva žurnal za radnike (Schacht und Huette) i putuje Njemačkom tražeći pretplatnike. Ubrzo pokreće Deutsches Familienblatt, i baš u njemu objavljuje svoju prvu pripovijest “Old Firehand” u kojoj se pojavljuje lik Winnetoua. Ostalo je povijest, moglo bi se reći, povijest njemačke i europske popularne kulture.

Idealni pučki pisac

Apač Winnetou predstavljao je za ovog pisca ispunjenje građanske i profesionalne slobode. Odsad Karl May može biti jedino urednik i pisac s više ili manje mušica. Inače, sva tri sveska “Winnetoua” objavljena su prvi put 1893. godine.

“I ako je trajnost kakvo mjerilo vrijednosti, a popularnost kakvo mjerilo zanimljivosti, Karl May nam uz Zagorku predstavlja idealnu sliku pučkog pisca”, zabilježio je spomenuti Šoljan. Trebaju li piscu i djelu bolje preporuke?